ŠIBENIK - Nisu rijetki oni koji u hrvatskom nogometnom miljeu već neko vrijeme uporno pokušavaju na sve načine ignorirati višegodišnji kontinuitet vrlo dobrih igara, i još boljih plasmana na kraju sezona, momčadi sa Šubićevca. To i nije tako teško odgonetnuti, zna li se kakvo stanje zapravo prevladava u našem nogometu, koji kronično boluje od spletki, ljubomora i “rodijačkih veza” svake vrste.
A da je situacija drukčija, već bi se našao netko dovoljno pametan i mrvicu korektan, te odao priznanje nogometnom kolektivu koji je iznjedrio jednog Nadovezu, Roru, Cukrova, Računicu, Rukavinu i još mnoge druge. Ako ništa drugo, onda barem za ostvarene pothvate koji se na početku svake sezone redovito doimaju kao nemoguća misija. I uvijek iznova, u krajnje nepovoljnim financijskim okolnostima, ili bolje rečeno s daleko najtanjim prvoligaškim budžetom. O najlošijim uvjetima za rad, bez nužnog pomoćnog igrališta(!!), već i vrapci pjevaju na Šubićevcu. Neimaština je eskalirala u punoj mjeri baš ove sezone, ali rezultati nikad nisu bili bolji, štoviše najbolji su u klupskoj povijesti.
Zato, za sve one jalne tipove i “nevjerne Tome”, koji nimalo ne cijene ovo što su “modri” ostvarili, valja istaknuti okolnosti koje su tome prethodile. A one, ne da nisu bile sklone Šibenčanima, već se slobodno mogu svrstati u rubriku “vjerovali, ili ne”.
Naime, prije početka sezone otišlo je čak osam standardnih igrača, a nakon nekoliko kola posve novu i mukotrpno sastavljenu momčad naprasno je napustio trener Kalinić. Nakon početnog šoka, na Šubićevcu promptno reagiraju i dovode smirenog znalca Karačića, što će se vrlo brzo pokazati kao pun pogodak. Slijedi velika berba bodova, praćena hrabrom, čvrstom i ofenzivnom igrom, za koje u pravilu neki naši znatno bogatiji klubovi, svoje igrače darivaju bahatim plaćama i premijama. Ali to nije slučaj na Šubićevcu, mršava “lova” stiže na kapaljku, ali ipak nekako stiže. I tako sve do utakmice s Osijekom u Kupu, koju su Karačićevi momci uvjerljivo dobili kao u transu, usprkos debelom kašnjenju plaća. Ni traga apatiji, pobuni, ili možda ucjenjivanju prije utakmice. A nakon pobjede, kojeg li žalosnog apsurda, nije bilo slavlja i to samo zato što su džepovi skromnih momaka bili potpuno prazni.
Zabrinulo bi to mnoge, ali ne i čelne ljude, predsjednika Pauka, direktora Karađolu, prvog skupštinara Ćapina i dvojicu starosjedioca M. Slavicu i Dulibića, kojima u srijedu navečer nije bilo lako. Ipak, poznavajući ih, oni će sigurno za koji dan uspjeti podmiriti sve obveze, kao i bezbroj puta do sada. Zato svi igrači s povjerenjem strpljivo čekaju, znajući da ih njihovi čelnici nisu nikada iznevjerili. A bit će još strpljiviji kada saznaju ekskluzivu koja kaže da direktor Karađole već šest mjeseci nije vidio svoj honorar!
I tu zapravo leži ključ velikog uspjeha “modrih”, ma kako to nekima čudno izgledalo. Složna i očito vrlo pronicljiva petorka, na čijim leđima počiva najveći teret, radi velike i časne stvari na Šubićevcu. Zar je onda bilo kome više čudno što šibenska momčad u posljednjih nekoliko sezona, usprkos velikim nedaćama, tako visoko leti!
