Vjerojatno su samo teniski zanesenjaci čuli za Oberschleissheim! Obični “Balkanac” polomit će jezik dok se negdje u Münchenu raspita za taj teniski centar u Dachaustrasse, koji se prostire na milijun četvornih metara. Zapravo, ne možete ga promašiti jer megaslova će vam reći da ste na pravom putu za tenisku akademiju “Niki Pilić”. Na ulaznim vratima dominira ploča na kojoj su ispisane četiri godine, godine kada je Nikola Pilić kao izbornik Njemačke i Hrvatske osvajao Davis Cup s Njemačkom (3) i Hrvatskom. Ne bez ironije primijetili smo da nema mjesta za petu godinu, iako je Nikola Pilić danas “teamchef” reprezentacije Srbije. Dobra uvertira za sudar Hrvatske i Srbije...
Nogometni sam novinar, sporta koji se ističe po brutalnosti u komunikaciji i iznenadio sam se kada me takav teniski as, kakav je bio Pilić, dočekao u odijelu, s decentnom kravatom. Oni još drže do medija, za tenisače oni nisu smeće, lovci na senzacije, lešinari. Zadnji put smo se vidjeli prije pet godina u Bratislavi, kada je Hrvatska pobijedila u Davis Cupu...
- Dugo vas nema u tenisu - rekao je Pilić.
- Ah, zamrzio sam taj, nakon nogometa, najljepši sport - pokušao sam biti iskren.
Začuđeno me pogledao, iz očiju mu je virilo - zašto?
- Otkako mi je žena pobjegla s učiteljem tenisa, bacio sam reket...
Čega se Srbi boje
Osmijeh na moju neobičnu opasku nije bio širi od milimetra. Zadržao je gard engleskog džentlmena, kojega nikakav odgovor ne može “razvaliti od smijeha”.
Odavno mislim da je u novinarstvu najvažnija prva rečenica. Želio sam zapravo “opustiti” Pilića, a zapravo sam ispao - budala! No, u Hrvatskoj se zbog “dvostruke servis pogreške” mogu upropastiti i brakovi.
Nakon “mojeg malog igrokaza” krenuli smo u ozbiljan razgovor. Zašto se Srbi boje Splita, zašto je najsportskiji grad “na svitu” neželjena destinacija.
Rođeni Splićanin trebao bi znati odgovor jer on je i “zakuhao” ovu priču. Premda u potpisu srpskog otpora prema Splitu stoji izbornik Bogdan Obradović, zna se da odluke donosi jedino Nikola Pilić.
- Zapravo, ja sam želio Splitu dati kompliment. Rođeni sam Splićanin i kada smo igrali protiv Rumunjske i Rusije, atmosfera je bila fenomenalna. Publika je bila tako dobra da sam joj morao dati kompliment i ako će se igrati u Splitu, doista ne bi bilo u redu da sam na “pogrešnoj” strani!
Čega se Srbi boje? Mediteranskog temperamenta, nacionalističkih ispada ili strepe za sigurnost svojih igrača? Ili je pak u pitanju psihološki rat?
- Netko je bacio ‘patku’! Jučer sam slušao što govori generalni tajnik Teniskog saveza Srbije Duško Lavrić, da su igrali Confederation Cup u Zagrebu i da su se osjećali jako dobro. Razgovarao sam i sa Srđanom Đokovićem (otac Novaka Đokovića), koji se izvrsno osjeća kad god dođe na more, Bogdan Obradović me uvjerava da ne ide nigdje na ljetovanje osim na Jadransko more. Ne znam tko je to gurnuo, ali ja se u to ni ne miješam, niti je to moj posao. Moj posao je Novak Đoković, koji je četiri godine bio ovdje i on me zamolio da zbog iskustva i autoriteta preuzmem ekipu Srbije. Ljudi imaju respekt prema meni, zbog godina i imena i zato sam otišao ‘tamo’. Bit će to kvalitetan meč i dobit će momčad koja će tog trenutka biti u boljoj formi...
Split je “vrući” grad?
- Postoje ‘tijela’ koja mogu ohladiti usijane glave. Osim toga, Novak Đoković je izvanredan mladi igrač, koji je u Umagu uvijek rado viđen gost. Ne znam što još reći o tome, već 30 godina živim u Münchenu, želim samo da taj meč protekne u fair i sportskoj atmosferi. I da dobije bolji.
Ipak, nećete doći u Split?
- Dvjesto posto! Ni slučajno.
A ako bi se igralo u Zagrebu?
- To već ne znam! Ali ako i dođem, sigurno neću biti u odijelu srpske reprezentacije, nego u ‘civilu’.
Što znači izjava da je Srbija “nekoliko milimetara” bolja od Hrvatske?
- To je samo na papiru! Vjerojatno se sjećate da je 2005. godine Hrvatska dobila Ameriku, koja 106 godina nije izgubila na svom terenu. U prognozama je Hrvatska imala jedan promil šansi. Njemačka je pod mojim ravnanjem 1988. dobila Švedsku, iako na papiru nismo imali nikakvih izgleda. Prednost Srbije je u tome što je Novak Đoković drugi igrač svijeta i što je Nenad Zimonjić prvi ili drugi igrač “dubla” na svijetu. Davis kup je nepredvidljiv, no ako se sudi po papirima, Srbi su par milimetara bolji. Ali, to ništa ne znači...
Novak Đoković mogao bi biti uteg na vagi?
- Biti drugi igrač svijeta nešto znači. Ali, znači i domaći teren, publika koja će fanatično navijati za Čilića i Karlovića. Ja sam samo profesionalac. Dvadeset godina sam igrao za Jugoslaviju, a 1990. u Dortmundu je igrala Njemačka protiv Jugoslavije. Dvadeset godina sam slušao “Hej, Slaveni”, a zatim sam stajao pod njemačkom zastavom, uz “Mein Vaterland” i kao profesionalac drhtao za Nijemce. U Srbiju nisam išao zbog novca, nego zbog svog igrača Đokovića.
Hoće li meč presuditi izravni susret Đoković - Čilić?
- To bi mogao biti ključni meč, ali i ne mora biti. Možda bi ključni mogli biti parovi. A možda će meč presuditi drugi igrač, tko zna. Troicki uopće nije slabiji od Karlovića. Bitna je i podloga. Ipak, jedna stvar mi je draga, za dobrim konjima diže se velika prašina.
Kakav je vaš sud o Marinu Čiliću?
- Kad je Čilić bio 81. igrač svijeta, a ‘moj’ Gulbis 62., često smo zajedno trenirali u Francuskoj. Već tada sam prognozirao da će Čilić biti među prvih 20. Profesionalniji je od Gulbisa, on je igrač za Top 10!
Kada Novak Đoković može postati broj jedan? Ako Federer slomi nogu?
- E, to ne znam! Federer još uvijek drži kormilo, on je najveći teniski potencijal, iako je Nadal 2008. godine igrao nevjerojatno, bilo ga je nemoguće dobiti na zemlji. Nije postojao igrač koji ga je mogao pobijediti. Prošle godine je pao zbog ozljede koljena i više nije tako dobar.
Hoće li pobjednik meča Hrvatska - Srbija biti i favorit za osvajanje Davis Cupa?
- Teško pitanje. Ne bih baš tako sudio jer su u igri Argentina, Španjolska i Rusija. Ali, ni tu mogućnost ne treba isključiti, no u takve prognoze ne želim ulaziti.
Vratili smo se Splitu. Nije li možda Bobo Živojinović utjecao na zahtjev da se ne igra u Splitu?
- Nisam bio uključen u te stvari. Nakon pobjede nad Amerikancima iz svlačionice sam otišao u hotel, imao sam rani let za München. Cijela ta tema mi je jako strana. No, sinoć su mi srpski funkcionari rekli da se u Hrvatskoj osjećaju dosta dobro. Zar nije Bobo Živojinović u Novom Vinodolskom s Brunom Orešarom ‘kuhan i pečen’, zar nije Lepa Brena pjevala u Zagrebu? I čudi me da se toliko ‘jaši’ na tim stvarima. Ja sam tu da nekome popravim servis ili bekhend, a gdje će se igrati, ja o tome nemam pojmna niti želim o tome reći jednu jedinu riječ. Znam da bi svaka moja riječ bila benzin na vatru, a smiješno je od mene tražiti da odlučujem gdje će se igrati. O tome će odlučiti Hrvatski teniski savez.
Vježbali ste velike igrače. Beckera, Sticha, Ivaniševića, Đokovića. Koji je najveći?
- Zaboravili ste Ljubičića, koji je fenomenalno odigrao 2005. godinu. Becker je odigrao izvrsnih mečeva u Davis Cupu, no 1993. godine osvojili smo Davis Cup bez njega, Michael Stich je bio ključni čovjek. I on je moj igrač, preuzeo sam ga kao 500. igrača i doveo do 12. pozicije.
Na vašem zidu dominira fotografija s Goranom Ivaniševićem. U kakvim ste danas odnosima?
- Bili smo u dobrim odnosima, iako se dugo nismo čuli. Bio je jako važan za reprezentaciju, imao je personality, držao je atmosferu, inzistirao sam da dođe u Bratislavu na finalni meč. U ekipi vam treba jedno veliko ime...
Zašto ste se razišli s Hrvatskom?
- Ne razumijem naše društvo. U prosincu 2005. osvojio sam Davis Cup. Došao sam do vrha i iste večeri rekao predsjedniku Čačiću da je moja misija završena. Ni danas ne znam zašto Goran Ivanišević nije preuzeo reprezentaciju, to znaju samo on i Radimir Čačić.
Jer, ranije smo se dogovorili da će me Goran naslijediti. Pet godina bio sam izbornik, krenuli smo iz četvrte lige do Olimpa. Napravio sam veliku stvar za svoju zemlju, no bilo je vrijeme za nove ljude.
Jeste li ikad u životu osjećali ovakvu napetost, kao uoči ovog meča? Vi ste jedini stručnjak koji je vodio i Hrvatsku i Srbiju. Ipak je ovo utakmica nad utakmicama.
- Osjećam se kao uoči utakmice Hajduk - Zvezda!
Koji vam je najuzbudljiviji trenutak u izborničkoj karijeri?
- Bratislava, kada smo dobili meč i 1988. godine, kada je Njemačka dobila Švedsku 3-0, iako je Vilander bio broj jedan, a Edberg broj tri na svijetu. A Steeb je bio 63. i pobijedio je Vilandera. No, još uzbudljivija je bila pobjeda Hrvatske...
Kako ćete se ponašati u ovom meču, kao navijač ili profesionalac?
- Uvijek sam stopostotni profesionalac. Malo ću se pohvaliti pa ću reći da sam svjetski stručnjak. No, da Novak Đoković nije od trinaeste do sedamnaeste godine bio kod mene, ne bih bio tamo. Za mene su granice izbrisane. Da nisam vjerovao u svoju stručnost, ne bih uzeo ni Hrvatsku u četvrtoj ligi, znao sam da možemo napraviti veliku stvar. Ponosan sam što imam igrača koji je broj dva na svijetu, koji me respektira i što kažem, to je ‘amen’...
Rastajući se, pokušao sam biti duhovit:
- Iznimno, ovaj put, kao izborniku Srbije, želim vam sve - najgore?
- Ah, ne bi me previše pekla savjest i da Hrvatska dobije - nasmijao se Nikola Pilić. A na “vidimo se u Splitu ili Zagrebu” rekao je:
- Sve sam sigurniji da neću doći...
