Stotine i stotine stranica raznih izbornih programa, programskih dokumenata i strateških spisa hrvatske stranke podastrle su biračima, no kako to obično biva, puno važnije od svega toga što je napisano jest baš ono - što nije napisano. Niti jedna od stožernih hrvatskih stranaka, odnosno onih koje imaju šanse transformirati dijelove svog programa u državnu politiku, tako se u svojim programskim dokumentima ne bavi planovima gospodarenja državnom imovinom, odnosno najavama privatizacije. A dobre su šanse da bi baš sljedeći mandat Vlade mogao biti upamćen kao privatizacijski najaktivniji u novijoj povijesti zemlje.
Nije to, kako bi netko mogao pomisliti, rezultat nečije koherentne politike, ideološkog stava o ulozi države u gospodarskom životu jedne nacije ili mračne urote globalnih financijskih moćnika koji žele Hrvatima oduzeti njihovu djedovinu. Prodaja državne imovine tijekom naredne četiri godine bit će naprosto posljedica financijskog stanja u kojem se zemlja nalazi. Kako god bio formuliran, da bi uspio budući plan gospodarskog oporavka Hrvatske morat će obuhvaćati i značajne privatizacijske procese. To nije pitanje političkog stava, već bazične matematike. Hrvatska će ove godine ostvariti gospodarski rast od 0,8 do 1 posto. Ipak, taj rast ostvaren je uz vrlo visoku količinu javne potrošnje i proračunski deficit od 12,5 milijardi kuna. Pojednostavljeno rečeno, gospodarski rast je bio uvelike generiran činjenicom da je država trošila više nego što je zarađivala. Posljedica takve prakse jest rast javnog duga, koji će sljedeće godine dosegnuti 90 posto bruto nacionalnog proizvoda. Radi se o vrlo visokoj razini duga, koja u pravilu rezultira padom kreditnog rejtinga i konzekventno skupljim budućim zaduživanjem. Radi se o spirali smrti. Da bi podmirila stare dugove, država se opet zadužuje, ali po većoj kamati i tako dug raste.
Ako pritom i dalje sama kroz proračunski deficit generira i “svježi dug”, jasno je da se radi o receptu za katastrofu. Utoliko, jasno je da je prvenstveni zadatak hrvatske vlade da u sljedeće četiri godine smanji proračunski deficit na minimum. Nesreća u tome jest što je dominantni dio proračuna definiran kroz fiksne troškove plaća, mirovina i osnovne zdravstvene i socijalne skrbi, a do 2020. na naplatu prosječno svake godine dolazi i 800 milijuna eura duga. Problem je što rezanje proračunske potrošnje, naročito u segmentu plaća i mirovina, rezultira manjim gospodarskim rastom, pa onda manjim prihodima proračuna i većim deficitom.
Dakle, zadaća hrvatske ekonomske politike krajnje je kompleksna. Potrebno je smanjivati proračunsku potrošnju i deficit s jedne strane, kontrolirati javni dug s druge te ostvariti što veći gospodarski rast s treće strane. Ostvarenje tih kontradiktornih ciljeva teško je ostvarivo bez smanjenja duga ili radikalnog povećanja prihoda. Kako je malo vjerojatno da bi kreditori Hrvatske pristali na umanjenje svojih potraživanja (barem bez da zemlja prethodno uđe u bankrot), jedino održivo rješenje za stabilnost javnih financija u fazi oporavka jest da se to razdoblje prebrodi uz značajnu količinu novca prikupljenih prodajom državne imovine. Privatizacija je, dakle, naša sudbina, a s obzirom na gorka iskustva hrvatskih građana s prošlim procesima pretvorbe javnog u privatno vlasništvo, ignoriranje te teme u predizbornoj kampanji možda je politički razumljivo, ali bi se na koncu moglo pokazati kontraproduktivnim. Naime, privatizacijski procesi, poštujući dobra načela javnog interesa, transparentnosti i otvorenosti, spadaju u najkompleksnije zadaće koje neka Vlada uopće ima. Zoran dokaz toga je i Kukuriku koalicija, čija je Vlada nastupila s nikad ambicioznijim planovima privatizacije, samo da bi većina tih procesa propala.
Od inicijalnog pokušaja monetizacije autocesta se odustalo, privatizacija HŽ Carga i Pružnih građevina nije uspjela, kao ni potraga za novim vlasnikom Jadroplova, Imunološkog zavoda, Petrokemije ili strateškim partnerom Croatia Airlinesa. Priprema relativno jednostavnog koncesijskog natječaja za hotelski kompleks Kupari trajala je gotovo tri godine, da bi na kraju rezultirala primitkom jedne ponude. Sličan natječaj za pulski Muzil tek je raspisan, a najavljeni tender za Brijune nije ni u nacrtu. Dakle, za provedbu privatizacijskih procesa dobra volja nije dovoljna, već je potreban kvalitetan plan, strategija i znanje. U ovom trenutku pripreme za barem dva velika privatizacijska procesa se odvijaju - model B monetizacije autocesta i javna ponuda dionica HEP-a - a pretendenti na pozicije u budućoj Vladi morali bi se očitovati o tome planiraju li i kako te procese privesti kraju. U narodu se kaže da svaki bedak zna našto kupiti, no zna li svaki bedak nešto i prodati? Doznat ćemo uskoro...