Jednog poslijepodneva prije gotovo tri godine zazvonio mi je kućni telefon, a s druge se strane javio ženski glas ljupkog riječkog akcenta. Osoba s druge strane žice - a ime joj je bilo Danijela Urem - kazala mi je da je sa suprugom utemeljila malu kulturnu udrugu kojoj je cilj predstavljati inteligentnu, modernu hrvatsku kulturu u New Yorku, gdje živi. Zamolila me je za pomoć u izboru i terminiranju filmova.

Otad je prošlo mnogo vremena, a zahvaljujući supružnicima Urem i Doors fondaciji, u te su tri godine njujorška publika i lokalni Hrvati imali prilike vidjeti gotovo sve što vrijedi u hrvatskom filmu u posljednjih 10 godina - od "Mondo Boba" i "Maršala", pa do tada posve friških naslova poput "Što je muškarac bez brkova" ili "Što je Iva snimila". Neki filmovi na programu Two Boots teatra ostali su i po tjedan dana, a tri ili četiri među njima dobila su i recenziju u New York Timesu ili Varietyju.

Puna četiri dana 10-ak hrvatskih filmova privlačilo je Njujorčane, a na čelu male filmske ekipe bili su redatelji Ostojić i Matanić

Hrvatski je film tako prvi put zagrebao barem maleni trag u zemlji koja je po svemu filmska meka. Premda u New Yorku Hrvatska ima konzulat s desetak zaposlenih, premda ima i kulturnog atašea i premda mi porezni obveznici te ljude jamačno papreno plaćamo, taj posao nisu napravili oni, nego nekoliko volontera sa svojeg laptopa i faksa uštekanog u malom staniću u Hell's Kitchenu.

Finale tog trogodišnjeg svrdlanja dogodilo se ovaj vikend, kad je Doors fondacija uz financijsku podršku ministarstva kulture upriličila četverodnevni Croatian Film Festival. Organizatori su me zamolili da za tu priliku odaberem dio već prikazanih naslova za koje još postoji interes te da tomu dodam nešto novih naslova koji više nisu u festivalskom optjecaju. Sačinili smo program od 10 igranih filmova, šačice kratkih i dokumentarnih, riječka galerija i njezin šef Branko Franceschi tomu su dodali antologiju hrvatskog videa iz fundusa galerije, a začin programu bio je koncert Svadbasa u nekoć uglednom rock-klubu Knitting Factory. Tako se mala družba, u kojoj su se našli svadbasovci, redatelji Arsen Ostojić i Dalibor Matanić te ja, našla ovaj vikend u Velikoj jabuci u poslu širenja domaće nam uljudbe.

Festival se održavao tijekom četiri dana u dva prostora. Prvi od njih je Tribeca Cinema, mala dvorana u filmskom centru Tribeca koji je Robert De Niro osnovao nakon 11. rujna ne bi li oživio donji zapadni Manhattan koji je nakon pada WTC-a bio jako zamro. U tom centru, smještenom u bivšem skladišno-lučkom kvartu južno od Canal Streeta, održava se i Tribeca Festival. Drugi prostor festivala bio je Museum of Moving Image, muzej filma u četvrti Astoria.

Incijativa Danijele Urem dovela je do Festivala

Muzej - koji ima sjajan postav povijesti filma, televizije i videoigrica, uključujući i raritetne primjere konzolnih igara iz 70-ih i TV prijemnika iz 30-ih - u donjem je dijelu Queensa koji je još središte danas desetkovanih njujorških filmskih studija (Kalifornija, naime, usisava većinu igrane proizvodnje pa se čak ni famozni "Prijatelji" i "Seinfeld" ne snimaju u New Yorku, nego u L. A.-u). Prednost muzeja je, međutim, i u tome što se nalazi u Astoriji, četvrti koja je po tradiciji obitavalište Grka, Bosanaca, ali i Hrvata. Tako je samo blok od muzeja prava pravcata bosanska ćevabdžinica sa sudžukom i brizlom, a uzduž ulice nije rijetkost naići na natpise poput "Radman Machine Drilling" ili "Adriatic Plumming". Muzej, pak, ima svoju publiku koja se velikim dijelom sastoji od njegovih članova koji na projekcije ulaze besplatno, a pravo na jedan besplatan film imaju i svi koji plate ulaznicu za zbirku. Tih je dana muzej osim Croatian Festivala imao i retrospektivu Fritza Langa te pretpremijeru filma "Eastern Promises" Davida Cronenberga o ruskom podzemlju u SAD-a.

Projekcije smotre pratilo je između 50 i 100 ljudi po filmu, što je sasvim dobro u usporedbi s nekim sličnim predstavljanjima u zapadnoj Europi. Dio publike činila je hrvatska dijaspora, osobito mlađa, umjetnička i akademska. Amerikanci su kao kulturna publika onakvi kakve možete poželjeti: strpljivo će gledati i najžešće ezoterije, a prisutni autori na pitanja su katkad odgovarali i do pola sata.

Hrvatski filmovi idu u Boston Programi Doors fondacije zainteresirali su i druge hrvatske zajednice u američkim gradovima pa je tako dio programa već igrao u Chicagu, a tijekom jeseni hrvatski će filmovi igrati i u Bostonu. U cijeloj priči oko Croatian Festivala najviše me, međutim, zapanjilo ponašanje hrvatskih diplomatskih predstavnika u New Yorku. U životu sam dosta putovao po svijetu i malo se kad dogodilo da lokalni kulturni ataše umjetnike ne odvede makar na pivo. Njujorški hrvatski konzularni zbor ovaj put nije došao ni na otvaranje, a osobu koja je naš kulturni ataše pet dana nismo ni vidjeli.

Iz New Yorka Jurica Pavičić