Ne, Vatikan nije rehabilitirao Karla Marxa; ne, nije ga ni revalorizirao. Naprosto, kao i mnogoput dosad, bio je dovoljan jedan članak (jednoga sveučilišnog profesora, osim svega) pa da se izvuku dalekosežni zaključci. To je, valjda, danak medijskome globalnom selu.
Neka mi bude dopušten mali memoarski izlet.
Davno sam napisao članak za Vjesnik, predao ga u zadnji čas, nitko od urednika nije ga vidio dok nije objavljen. Članak je bio kritički, odnosio se na neki povijesni lik. Zaprepastio sam se kad sam u nekom beogradskom glasilu pročitao da “Zagreb kritizira” tu ličnost, a zatim u Tanjugovu “crvenom biltenu” članak iz njemačkih novina po kojima “Beograd napada” tu ličnost. Moj sasvim samostalan uradak, niti dogovoren a kamoli naručen, u Beogradu je pripisan Hrvatskoj, a u Njemačkoj - Jugoslaviji, iako njih dvije niti jele, niti lukom mirisale. Štoviše, ako se dobro sjećam, tada više nisam bio ni član Saveza komunista. Smatrao sam, s pravom, da moj tekst s mojim potpisom obavezuje samo mene. Percipiran je kao nešto što obavezuje Hrvatsku (u Jugoslaviji) odnosno Jugoslaviju (izvan nje).
Tada sam to shvatio kao pouku o odgovornosti za objavljenu riječ. Sada, mnogo stariji, smatram da je odgovornost na onima koji olako percipiraju, ne preispitujući. I koji u drvetu “vide” šumu - a u notornoj činjenici senzaciju.
Točno to se zbilo s Marxom u Vatikanu. Preciznije, u vatikanskome oficioznom dnevnom listu. Osservatore Romano prenio je dio članka koji je objavio isusovački časopis Civiltŕ cattolica, iz pera isusovca Georga Sansa, profesora povijesti suvremene filozofije na isusovačkome Papinskome grgurovskom sveučilištu.
Sans naprosto smatra da su neka pitanja koja je Marx otvorio i danas aktualna, jer nisu riješena. Nadalje, da su neka rješenja koja je sugerirao Marx manje zlo spram rješenja koja nudi liberizam (talijanski termin koji je zamijenio sve nerazumljiviji “laissez faire” i koji je u nas najpoznatiji po von Hayeku i von Misesu), da prešućivanje Marxa otvara sav prostor neokonzervativizmu, “a ne znam je li to dobro”, piše Sans.
Po Sansu, i dalje je otvoreno pitanje najamnog rada, premda se on sve manje odvija u tvornici, pitanje rada kao samoostvarenja (o čemu Marx nije govorio, kaže Sans, podsjećajući ipak da je Marx pisao o otuđujućem radu). Najamni rad je za Sansa i humani i antropološki problem. On smatra da ekonomski sustav utječe na način kako radimo.
Otvoreno je i pitanje radnih uvjeta, i onih koji posao imaju (a među njima ponajprije onih, na primjer čistača, čiji je rad danas na najnižim stupnjevima društvene ljestvice, poput tvorničkog rada u Marxova doba, kaže Sans), a i onih koji posla nemaju, dakle žrtava nezaposlenosti.
Napokon, veli Sans, ostaje pitanje funkcije novca, ne kao sredstva razmjene, nego kada on funkcionira kao kapital u banci koji gubi ili dobiva na vrijednosti uslijed vanjskih faktora.
Sans odvaja metodološka pitanja koja je Marx postavljao od društvene prakse koja je provođena u njegovo ime - što nekome može biti skandalozno, ali (po mome) ne više od odvajanja Evanđelja od prakse auto da féa.
Gdje je onda sablazan, gdje je revalorizacija?
Socijalni nauk Katoličke crkve odbacuje nasilni oblik izmjene odnosa, ali to ne znači da prihvaća kapitalizam takav kakav je, nego se zauzima za njegovu izmjenu kroz uzajamnu solidarnost (taj je pojam bio osobito mio Ivanu Pavlu II). Smatra da se pravda mora ostvarivati ovdje i sada i da mira - kao vrhunske vrijednosti (Krist je Knez mira) - nema bez pravde. I da se pravda ne utvrđuje na tržištu, u skladu sa zakonom ponude i potražnje - ako smijem biti pomalo ironičan. Dvadeset godina poslije kraha Berlinskog zida Sans se, kao profesor, zapitao isto što se pita dio građana: kakav je rezime tih dvaju desetljeća? To je, kaže, bio motiv da se raspita sam u sebe što je ostalo od Marxa. Da nije - interpretiram ja - s prljavom vodom “realnog socijalizma” (zapravo državnog kapitalizma) izbačeno i ponešto djeteta, u ovom slučaju na teorijskoj razini?
Slični rezimei našli su se ove godine po mnogim glasilima. Glasila (ona dobra) objavljuju, naime, ono što je važno i zanimljivo (najbolje ako je i jedno i drugo). Eto se i Osservatoreu Romanu učinilo važnim ili barem zanimljivim što se pita isusovac profesor Sans.
Otčitati to kao novu politiku Svete Stolice ipak je žutilo.
