PET Škegrin povratak
Borislav Škegro bio je dežurni “Pedro” hrvatskih medija za sve privatizacijske greške i mane. Veliki dio dežurnih medijskih kritičara smatrao ga je glavnim krivcem za naopaku pretvorbu i privatizaciju. Sada odjedanput - kopernikanski obrat. Škegro se najavljuje kao spasitelj hrvatskoga gospodarstva. Čovjek ima dojam da ga isti oni medijski poslenici koji su o njegovo ime otirali cipele i pljuvali po njemu, klečeći mole i vape za njim tražeći da se kao spasitelj vrati u Vladu. To ti je Hrvatska jučer, danas, a čini se, i sutra.
SUB Norčevo pomilovanje
Trenutačni nam se predsjednik Mesić odlučio javno pokajati za neke pogreške u svojem javnom djelovanju. Možda zato i putuje u Vatikan. Tko radi, taj i griješi. Možda će upravo od Benedikta XVI. zatražiti oprost za grijehe počinjene u predsjedničkom mandatu. Mesiću se očito “pogoršalo stanje” pa je priznao pogrešku što je haaškog bjegunca Gotovinu zvao na Pantovčak “na kavu s predsjednikom”. Najavio je i mogućnost pomilovanja Norca, što će ići malo teže. Akt pomilovanja moguć je samo na zahtjev zatvorenika ili njegove obitelji, što pretpostavlja i priznanje krivnje i pokajanje osuđenoga za počinjena djela. Sve kad bi Norac i (su)potpisao molbu za pomilovanje, ona bi se mogla odnositi samo na onaj dio kazne za koji je izrečena pravomoćna presuda. Što se, pak, tiče drugog dijela kazne, za koji još nije pravomoćno osuđen, moglo bi ga se samo abolirati, i to odlukom parlamenta. Ako bi, pak, Mesić pomilovao Norca i neke druge, tu bi pogodnost morali moći koristiti i Srbi osuđeni za ratne zločine. Norac može koristiti pogodnost smanjenja trećine kazne koju su do sada koristili svi haaški osuđenici, jer je drugi predmet za koji je suđen (Medački džep) hrvatskom pravosuđu prepušten od Ad hoc tribunala u Haagu.
NED Vukas u frižideru
Kao što sam prošli tjedan predvidio, hrvatski medijski prostor sve više podsjeća na emisiju “Zatvoreno”. Protivnicima Arbitražnog ugovora uglavnom je sužen medijski prostor, a pobornici se forsiraju na sve strane. Otvoriš bilo koje novine (osim Večernjaka) - eto ga, Vukas. Uključiš li televizor, prisiljen si birati između Vukasa i Pusićke. Otvoriš frižider, ispadne Vukas. Otvoriš paštetu ili neku drugu konzervu, iz nje izviri Pusićka. A taj Vukas je posebna priča. Bio je pravni “savjetnik” u Lončarevom MVP-u Jugoslavije, vjerno služeći do samog kraja. U vrijeme kada su Hrvatskom, od Vukovara do Dubrovnika, prašile bombe, on je “branio ljudska prava građana Jugoslavije”. To se, dakako, nije odnosilo na hrvatske građane. Prilikom pregovora u Haagu krajem ‘91., u onoj komisiji koja je raspravljala o ljudskim pravima, Vukas je zastupao “ostatak Jugoslavije”, a hrvatske su interese zastupali prof. Vladimir Đuro Degan i hrvatski Srbin Živko Juzbašić, kasnije dugogodišnji član HHO-a. Danas bi profesor Vukas svoje iskustvo i znanje stečeno i u tim pregovorima htio unovčiti nudeći se i nadajući se da će biti predstavnik Hrvatske u Arbitražnoj komisiji.
PON Nema amnestije za Sanadera
Treba znati da se jedan sat rada u takvom sudu, pa i komisiji, naplaćuje oko 500 eura. Neki moji dobronamjerni prijatelji kažu da sam svojim tekstovima i javnim istupima amnestirao Sanadera te da zapravo zagovaram njegov povratak, i to stoga jer sam napisao kako Sanader u tuđmanovštini i politici hrvatske desnice (uključujući Pavelića i društvo) te njihove spremnosti da trguju hrvatskim teritorijem, predstavlja diskontinuitet. To je naprosto činjenica. Sanader doista nije bio spreman trgovati hrvatskim teritorijem. Ipak, to ga ne amnestira od odgovornosti za način na koji je napustio kapetansko mjesto hrvatskog broda u ovako sudbonosnom trenutku. Dapače.
UTO Osveta Puhovskog Mrkalju
Prilikom “svjedočenja” u Haagu Žarko Puhovski je još jednom pokazao (m)oralnu snagu Žare Badže-Tabadžije. Između ostaloga, iznio je u javnost imena aktivista HHO-a koji su radili na projektu istraživanja ratnih zločina nakon Oluje. Princip je te udruge za ljudska prava bio da se imena aktivista bilježe samo inicijalima, kako njihova imena ne bi dospjela u javnost i kako oni zbog toga ne bi imali problema. Tvrdio je da aktivisti HHO-a nisu imali odgovarajuću edukaciju i trening za svoju aktivnost, što naprosto nije istina. Tvrdio je da su to bili, uglavnom, propali studenti, što također nije istina. Na projektu “Oluja” radio je i veći broj fakultetski obrazovanih pojedinaca, studenata koji su uz rad završavali fakultet. Među aktivistima bilo je i osoba sa srednjom stručnom spremom, vrlo sposobnih i educiranih za aktivizam. Čovjek koji je rukovodio cijelim projektom bio je bivši novinar Petar Mrkalj koji je i umro na svom radnom zadatku. Dok je vodio projekt u HHO-u, Puhovski je prema njemu pokazivao poseban animozitet. Osvetio mu se i mrtvome. Pred sudskim je vijećem slagao da je Mrkaljev sin Jadranko za očevu arhivsku ostavštinu tražio novac od HHO-a. Mrkaljeve arhivske ostavštine jednostavno nema, jer se ona sva nalazi u HHO-u, u našim kompjutorima i knjigama izvještaja koje je on pisao. Jadranko Mrkalj je nakon svjedočenja Puhovskog u Karlovcu, gdje živi, dobio otkaz na radnom mjestu, jer su se neki “prisjetili” njegove vezanosti s HHO-om.
SRI Trakavica
Trakavica i rasprave oko Sporazuma o arbitraži ne prestaju. Protivnici potpisivanja apela 26 intelektualaca zamjeraju nam što se u takvom sastavu nismo oglasili o drugim za Hrvatsku prevažnim problemima. A zašto to nisu učinili oni? Čovjek ima dojam da najveći dio prigovora iz redova “intelektualne elite” dolazi otud što Apel nije i njima ponuđen na potpis. Vrlo mi je čudan argument da nas i nadalje čeka korupcija ukoliko ne uđemo u EU. Ne borimo se mi u Hrvatskoj protiv korupcije zbog EU, nego zbog nas samih. Interesantno je da su među glavnim zagovornicima prepuštanja dijela hrvatskog teritorija Sloveniji upravo oni koji se vole kititi “antifašizmom”, nazivajući pritom Pavelića izdajnikom koji je Italiji prepustio Dalmaciju. Kritiziraju i Tuđmana zbog pokušaja trgovine teritorijem, kako Hrvatske, tako i BiH. Oni, doduše, ne bi predali Dalmaciju nego dio Istre, nastavljajući tragom Rapallskog ugovora iz doba Kraljevine SHS i Pavelićeve politike. Argument je i dvije milijarde eura koje bi Hrvatska trebala dobiti pri ulasku u EU. A koliko bi morala izgubiti? Morala bi se odreći suvereniteta-vlasništva nad najmanje 102 km2 mora i podmorja (26.9 x 3.8km), ili 102 milijuna m2 podmorja. Neprocjenjiva je vrijednost ribljeg fonda, rudnog bogatstva, nafte i plina u podmorju. Kada bismo površinu podmorja računali kao površinu zemlje na kopnu, njegova bi vrijednost višestruko nadmašila ponuđeni novac EU. Osim toga, tek tada bi počela rasprava o slovenskom ZERP-u, kojeg je Slovenija proglasila u hrvatskim vodama.
ČET Berlinski zid
Svijet ovih dana obilježava dvadesetu godišnjicu pada Berlinskog zida, a s njime i komunističke diktature u europskim zemljama. U nas o padu Berlinskog zida govore većinom oni koji su u to vrijeme imali komunističke sinekure. Ili se pak danas, poput Tvrtka Jakovine, povjesničara opće prakse, s očitom nostalgijom prisjećaju komunizma, Tita i Jugoslavije. Jakovina nije bio član Partije, no ona očito i dalje živi u njemu, kao i u mnogima drugima koji bi, poput Slavenke Drakulić, o komunizmu govorili s nostalgijom, kroz basne, ezopovskim jezikom, umjesto jasnog i jezgrovitog stava o tom mračnom povijesnom razdoblju. Ne čudi što kod nas odlikovanja za borbu protiv komunizma nisu dobile žrtve, ili oni koji su se stvarno borili protiv tog neljudskog društvenog sustava, nego pojedinci koji su do posljednjeg dana bili protagonisti toga zla.
