VLADAR BEOGRADSKOG ASFALTA

Novi život okorjelog srpskog mafijaša

  • Kristijan Golubović

    Dimitrijević

  • Kristijan Golubović

Objavljeno: 21.11.2009

Jedini je preživio pojavljivanje u kultnom filmu ‘Ćitulja’, godine je proveo u zatvorima, a sad se vraća kao borac u ring

BEGORAD - Hodao sam ulicom, kad me umalo pregazio taksist. Izašao je iz auta, nabildan i tetoviran i psovao mi majku. Zalepio sam mu šamar i on je pao u nesvijest. Dao sam mu vode i izmasirao ga. Kad se osvijestio rekao je: O Bože, kakva bomba koja grize. Bilo je kao u snu, bio sam u toplom krevetu. A sve od ljute bombe iz tvoje ruke. Zato sam bombu sa zubima tetovirao na desni biceps. Od tada Beogradom kruži pitalica - što bi radije htio, da te j... magarac, da te zmija ugrize za oko ili da te Kristijan udari desnicom” - počinje svoju prvu ispovjest hrvatskim medijima Kristijan Golubović.

Upoznajemo se, pa nas vodi u malenu sobu od dva metra kvadratna u koju jedva stanemo. Uzima ključ i zaključava vrata. Skida se do pasa i pokazuje tetovaže.

Više od 122 kilograma mišića prekriva petnaestak tetovaža i doslovno stotine ožiljaka od noževa i metaka. Kaže da je u zatvorskim obračunima s Albancima proboden ili zarezan točno 128 puta. Slomio je oba zapešća, propucan je Kalašnjikovim na Kosovu.

Sin kao otac

Rođen je 1969. u Münchenu. Otac mu je završio na dugogodišnjoj robiji zbog teške pljačke. S majkom, stjuardesom u JAT-u, i sestrom kao dječak se vratio u Srbiju, u zloglasni beogradski kvart Zvezdaru. Ime njemu i sestri je dao je Ljubomir Magaš, poznat kao Ljuba Zemunac, vođa zemunskog klana.

- Od malena sam osjećao da letim više od svih vršnjaka kao avion. Jurio sam ulicama kao divlji tenk i svojim cijevima (tu digne šake) rušio zgrade oko sebe. Nisam imao nikoga da me usmjeri na pravi put. To ime koje mi je dao Ljuba Zemunac, a koje je bilo jedinstveno osamdesetih godina u Beogradu, odzvanjalo je ulicom. Kao Ljubino kumče imao sam najbolju odjeću, najviše zlata, prvi sam imao motor kao klinac, prvi sam imao auto. Međutim, danas mi je jasno da su me kroz cijeli život iskorištavali. Svatko tko me dovodio u svoje redove gledao je kako da me iskoristi da nekoga upucam, prebijem ili mu stavim bombu pod autu ili na kuću. Ja sada želim pokazati mladima da ne moraju biti na ulici da bi bili muškarci. Neka svoju energiju donesu u naš ring i neka ovdje postanu ime, dobro plaćeni profesionalci. Ulica će im donijeti tragediju, probleme i zatvor. Da je netko mene vodio pravim putem, i ja bi to znao. Da mogu promijeniti cijeli svoj život, učinio bih to. Ali iz ove kože ne mogu. Zato želim drugima pokazati da ne moraju tako pogriješiti. Nazovite to iskupljenjem ako želite - priča Golubović.

Kroz krim milje plivao je od najranije mladosti. Dokazivanje na beogradskom asfaltu, konflikti sa suprostavljenim klanovima, pucnjave i okršaji s policijom. Gotovo pola od 40 godina života proveo je u zatvorima -srpskim, nizozemskim i grčkim.

Pukijeve ubojice

Što se slučaja Pukanić tiče, Golubović kaže da Jocu Amsterdama poznaje više od 25 godina, a Željka Milovanovića je upoznao jednom na treningu specijalnih postrojbi.

- Joca je bio jak igrač u Srbiji i ja sam bio jak igrač u Srbiji, zato smo se međusobno uvažavali, ali nikad nismo surađivali. Pričali smo kroz prozore ćelija u nizozemskom zatvoru, a za Milovanovića znam da je jako tih i povučen pa nitko nije mogao vjerovati da je spreman na takvo što. Mnogo toga se šapuće o Pukanićevom ubojstvu, ali mi iskusni igrači svoja razmišljanja držimo za sebe, šutimo kao ribe - kaže Golubović.

On je i bio jedan od rijetkih preživjelih sugovornika iz kultnog dokumentarca “Vidimo se u Čitulji”, snimljenom 1994. Ostali su ubijani za vrijeme snimanja.

Borac u ringu

- Otkrit ću vam da su riječi ‘vidimo se u čitulji’ (osmrtnici, op. a.) moje i kako su nastale. Vođa voždovačkog klana, Goran Vuković zvani Majmun, bio je narkomančina i loš čovjek. Ubio je mog kuma Ljubu Zemunca u Frankfurtu ispred suda. Po gradu se pričalo da ga jedino ja mogu osvetiti. Pitali su me: Kristijane, znaš da ih je 20, da se svi drogiraju i da žele tvoj skalp? Ja sam rekao da će konflikt između mene i njih biti riješen na samo jedan način. Pobjednik će biti onaj koji će ime poraženog čitati u čitulji. Rekao sam: tvrdim da sam nepobjediv i zato Majmune, vidimo se u čitulji - prisjeća se Kristijan. Vuković je ubijen 1994. u centru Beograda dok je ulazio u automobil.

Kristijan je u zatvoru redovito bio u okršaju s albanskim bandama. Rezali su ga, ubadali noževima i mlatili. On se istodobno mlatio s čuvarima. U zatvoru nije bilo papira i nije bilo dozvoljeno crtanje, a on je njima u inat crtao po svom tijelu.

Danas tvrdi da je samo borac u ringu. Prošlom je protivniku u svom premijernom meču slomio stopalo za dvadeset sekundi. Slijedeću borbu za sedam dana ima u Splitu.

- Očekujem dobar doček u Hrvatskoj, jer nikad nisam bio na vašim ratištima, nikoga nisam klao niti sam bio Arkanov čovjek kako se pričalo. Ja sam sa Arkanom bio u vječnom sukobu i rivalstvu. On je bio moćniji, ali nije mogao da ubije. Htio mi je podrezati krila dok sam još mlad da mu kao stariji ne bi jeb.. majku. Ali ja sam znao za sve njegove pucače i metode da mi naudi i nije mi ništa mogao - sjeća se sukoba sa Željkom Ražnatovićem Golubović.

Natjecali su se oko svega. Golubović je imao najveći zlatni lanac u Beogradu, težak 790 grama. Onda je Arkan napravio lanac težak jednu kilu.

- A praviš kajlu od kile? - pitao sam ga.

- E pa ja ću da napravim dvaput veći. I stvarno sam napravio lanac težak 2 kg i 860 grama. Na njemu su bila obješena zlatna slova koja su ispisivala ime Kristijan, a nedostajao je još krst koji je trebao biti težak 1200 grama. Ali brate, preterao sam i bolio me vrat pa sam ga skinuo. Znao sam ga prebaciti preko šipke na tendi od terase kafića i na njemu raditi zgibove. Nikad nije puknuo. Danas je lanac pretopljen i od njega sam napravio zanimljive umjetnine. Ali baša sam ga preterao, ne možeš nositi takav lanac, a da nemaš tegobe s kičmom - objašnjava.

Svuda s tjelohraniteljima

Zbog neopisive prometne gužve u Beogradu uspjeli smo zakasniti na dogovor s Krisom, kako ga zovu u dvorani gdje vježba.

Dio intervjua vodili smo u malenoj svlačionici, a dio u njegovom autu u kojem redovito obači pancirku, a pored stoji tjelohranitelj. Nije zamjerio na kašnjenju.

- Ja sam bio najluđi vozač u Beogradu. Za mene nije bilo crvenog niti pješačkog. Ali i mene su smorili, ovo je strašno - kaže i tvrdi da je uvijek bio okružen s desetak naoružanih tjelohranitelja i imao blindirani automobil.

- Oni koji su me zvali curicom danas su pokojni, a ja ću se paziti do pedesete godine. Uvijek ima neki klinac koji se želi dokazati i zapucati na mene. Ali ako me netko upuca nakon pedesete, reći ću mu: budalo ubio si starca. Ne želim živjeti vječno kao kornjača. Još 15-20 godina i meni dovoljno - govori dok pali auto i zove tjelohranitelja.

Otpjevao je i refren svojeg hip-hop uradka s kojim će ulaziti u ring na borbe.

- Tvrdim da sam nepobjediv, Kristijan Goluboviiiić, lomim kosti breee.....i tako dalje. Ćut će je sigurno. Pozdrav - kaže i krene u neobično gustu beogradsku maglu sa svojim šutljivim tjelohraniteljem.

Nakon 25 godina pakla Golubović se želi posvetiti projektu ‘Jedan više u ringu, jedan manje na ulici’

U beogradskom kvartu Banovo brdo na broju devet jedne ulice stoji oronula teretana Despot Stewfan u kojoj dvaput dnevno trenira i Golubović s trenerom i manadžerom Nenadom Latinčićem. Hrvanje, ultimate fight, judo, jiu-jitsu i karate.

Impresionira djecu

Sa strane ih prati nekoliko dječaka.

Vidi kako udara. Jak je kao bik - jedan drugom šapću na uho. Golubović prekida trening, zove djecu da mu se pridruže. Penju se po njemu, vise s njega i pokušavaju ga srušiti.

U dvoranu ulazi djevojčica

- A kako se ti zoveš devojčice, koliko dugo treniraš?

- Kristina. Treniram četiri godine.

- Jesi osvojila šta?

- Imam mnogo medalja!

- Bravo čestitam. Znaš li tko sam ja?

- Ne.

Kristijanu to, čini se i odgovara jer u novom životu, u sedam mjeseci od kad je na slobodi posvetio se raznim seminarima na kojima predaje o nenasilju i borbi protiv kriminala i droge.

Spartanci i šampioni

Nakon 25 godina pakla, kaže, želi se posvetiti projektu - Jedan više u ringu, jedan manje na ulici.

- Da je mene netko pozvao i rekao imaš tamo jedan ring i tamo idi da se boriš, imao bi drugačiji život. Mi želimo stvoriti spartance i šampione daleko od ulice i oružja. I danas me policija prisluškuje i traži drogu i oružje kod mene. Ja sam im trofej i voljeli bi velikog Kristijana vidjeti u zatvoru. Razumijem ih zato, ali jednom treba da svi shvate da sam ja drugi čovjek. Imam misiju. Jednom u životu imaš priliku činiti dobro i to ću sada i napraviti - kaže Golubović.

Broj preporuka: 122

ARHIVA ČLANAKA

Još iz rubrike

Opći uvjeti korištenja | Pravila prenošenja sadržaja | Zaštita privatnosti | Pravila komentiranja | Impressum | Kontakt | Oglašavanje

EPH Digital: Jutarnji list | Slobodna Dalmacija | Gloria | Globus | Sportske Novosti | Autoklub | Dom & dizajn | Dobra hrana | Bestseller | Dodo | Dosi | Gorila | LikeCroatia | Gameland | Dubrovacki Vjesnik

WAZ: Der Westen