|
Maksimir
Na ova dva zagrebačka koncerta U2 osjetila se ona ljubav koja počinje kod kuće, ali u kojoj ima mjesta za cijeli svijet
U kontrastiranju okupljanja oko planetarno popularnih Iraca s drugim okupljanjima u Hrvatskoj neki su i pretjerivali. Nije upamćeno da s Thompsonovih koncerata kreću razbijačke horde koje tuku, pale i ubijaju. Ali, dovoljan je i jedan rasistički ubilački poklič, jedno znamenje neupitnog zla na njegovim koncertima da ukaljaju i dovedu pod opravdanu sumnju iskrenost Perkovićeve pjesme "Lijepa li si" koja opjevava ljepotu domovine i njenih ljudi.
Zato je pravo što se u komentarima Bonovih nastupa naglašava ekumenizam, proširivanje svijesti o pravičnosti sve do mianmarske političke zatočenice, isticanje bratstva i jednakosti svih ljudi. Dobro je bilo naglasiti i međunarodni sastav publike u dobrom i prijateljskom duhu združene u Maksimiru. Meni je to iskustvo istodobno bilo i savršeno prirodno i normalno. Pa ja i inače poznajem te živim, radim i drugujem s takvim ljudima kojima je Bonova "filozofija" svakodnevno stanje duha i svijesti.
Zato se gnušam geografsko-kulturološke podjele Hrvatske kakvu je na ovim stranicama elaborirao kolega Kuljiš. Po uljudbi i vrijednostima koje žive srodne ljude nalazim u svakom, najistočnijem i najzapadnijem kutku naše male domovine, kao što se od Prevlake i Vukovara do Pasjaka, Rupe i Macelja, a o srcu metropole da i ne govorimo, mogu naći primitivne ništarije s kojima me ne veže ama baš ništa.
Ali, ne slažem se ni s dragim kolegom Jergovićem kada kaže da je Bono, citirajući Gundulića, ljubeći križ na krunici oko vrata ili spominjući hrvatske ljepote učinio neku žrtvu ili ustupak domaćinima ne bi li nakon toga lakše prosvijetlio i prema univerzalnim vrijednostima uputio to divlje urođeničko pleme.
Neka se ne uzbunjuju ni pravovjerni katolici ni ortodoksni rockeri usporedbom za kojom ću posegnuti, ali ne pamtim da je netko tako lijepo tepao našoj svakovrsnim podjelama izmučenoj Hrvatskoj još otkako ju je posljednji put posjetio papa Ivan Pavao II.
Najpoznatiji Gundulićev stih "O lijepa, o draga, o slatka slobodo" Bono je i prije mnogo godina recitirao u predivnoj pjesmi "Miss Sarajevo". Sada, u Zagrebu, ponovio ga je u pjesmi "Beautiful Day" (Divan dan) koju je završio pjevušeći: "O lijepa, o draga, o slatka... Croatia".
U2 na posljednjem albumu ima i pjesmu koja završava stihom "If only a heart could be as white as snow" (Kad bi barem srce moglo biti bijelo kao snijeg). Na nju me podsjetio katarzično lijep trenutak kada se na ogromnom ekranu pojavio krupni kadar suvenirske staklene kugle u kojoj po zagrebačkoj katedrali i riječi Hrvatska sipi snijeg.
Problem naših okupljanja - sportskih, estradnih, političkih ili vjerskih - koja imaju jak domoljubni naboj je što su iz tog masovnog zagrljaja svi drugi redovito ili isključeni, ili se čak protiv njih taj naboj i usmjerava. U otrovni koktel tako se miješaju nespojive stvari, recimo mirozovni medaljon svetog Benedikta s mačem, ili bilo kakav spomen Boga s opravdavanjem ili zazivanjem najbezbožnijih sila što su protutnjale ovim prostorima.
Mene je Bono, naprotiv, svim svojim riječima, gestama i pjesmama učvrstio u uvjerenju kako je među najčvršćim temeljima i najboljim polazištima za otvorenost i poštovanje prema čitavom svijetu i svim ljudima upravo poput snijega čista i nježna ljubav prema vlastitoj domovini, što je pojam više kategorije nego država. I uvjeren sam da je upravo zato Bono toliko raznježeno tepao Hrvatskoj. A legendarna pjesma "One" podsjetila me na jednog filmskog junaka koji kaže: "Svaka masa nastoji biti kao jedan - pitanje je samo koji jedan". Za mene je to onaj jedan čija ljubav prema svijetu počinje kod kuće, a u čijem domoljublju ima mjesta za čitav svijet.
Branimir Pofuk |
