Barack Obama iskoristio je interamerički sastanak na vrhu na Trinidadu za “operaciju osmijeh i stisak ruke”: sastao se i dao fotografirati s Hugom Chávezom i Danielom Ortegom, dvojicom koju su prethodne američke republikanske administracije svrstavale u “kučkine sinove”, a protiv Ortege su i ratovale. Poslao je pomirbene poruke o dijalogu i braći Castro na Kubu. Ortega pak i dalje smatra da je Obama na čelu imperija, ali i da je drukčiji od prethodnika. Obama je ipak kritizirao Cháveza i njegovu retoriku, no nakon stiska ruku i osmijeha ta se debata više ne doima kao uvod u tajne operacije, nego počinje - barem zasad - sličiti na parlamentarne debate nakon kojih se može i zajednički popiti kava u baru.
Šarm novog predsjednika nije topio sva srca: ništa nije popustila kritičnost argentinske predsjednice Cristine Fernández de Kirchner, a ni bolivijskog predsjednika Eva Moralesa.
Hoćeš-nećeš, Obamin ulazak u Bijelu kuću ipak je oduzeo ubojitost dijelu Moralesove retorike: nije baš efektno kad Indijanac Crncu predbacuje eksploatatorske manire bijelaca. Stoga je udarac plasiran niže od pojasa: Morales optužuje Obamu za nemoralnost, čak za plan ubojstva, što je Obama odbacio bez rezervi.
“Led je krenuo”, rekli bi Iljf i Petrov. Što nije garancija da će se i otopiti.
Ipak, Obama je kritike inkasirao usrdnom ozbiljnošću, s dozom prakršćanske poniznosti je rekao da mora još mnogo učiti i da se nada da će zajedno s kritičarima naći načina da djelotvornije surađuju - ali se ne treba zavaravati da američki predsjednik nudi drugi obraz.
Obama je - možda i zahvaljujući svom podrijetlu, ili naprosto uslijed svoje senzibilnosti - sada bliži onim sjevernoameričkim analitičarima koji smatraju da se Latinskom Amerikom može više zaraditi i manje trošiti u vojno-sigurnosne svrhe ako se suradnja postavi bliže partnerstvu nego konfrontaciji.
Evropsko iskustvo pokazuje unosnost tog koncepta (što ne znači da je Evropska unija u svemu efikasnija i unosnija, ali to je druga tema).
Istinabog, u povijesti smo se nagledali političkih prvaka koji su mandat ili kraljevanje ili pontifikat započeli kao obnovitelji i progresisti, a nastavili kao mutavci ili reakcionari, neki čak i kao zločinci. To nije sudbina samo revolucionara. U nekoj manjoj mjeri dogodilo se to i Clintonu, i Blairu, odnosno Mitterrandu, dalje da ne nabrajamo. Nade je lako iznevjeriti.
Obama je zasad, na nimalo lakom terenu na Trinidadu, pokazao da još nema zaokreta, da dok govori nježno (još) ne drži iza leđa “veliku batinu” Teddyja Roosevelta. Uostalom, ona je ugrađena u današnji model Washingtona, i kad se njome ne maše.
Inoslav Bešker
