Objavljeno:  03.06.2008

Ocvala Sharon i naša je srca okamenila

Nakon što je uragan Katrina u New Orleansu pomorio i unesrećio onolike ljude jedan je ovdašnji televizijski propovjednik izjavio kako je to bila Božja kazna, jer da je taj grad poznat po velikom broju homoseksualaca. Naši mediji redom su se zgražali nad riječima toga kršćanskog bešćutnika i samozvanog Gospodinovog glasnogovornika, i nije se našlo, čak ni u desnim glasilima, toga koji bi stao u njegovu obranu. Ali nakon što je neki dan Sharon Stone potres u Kini, u kojemu je život izgubilo više od sedamdeset tisuća ljudi, proglasila lošom karmom, kako bi se Božja kazna nazvala rječnikom holivudske budističke neofitkinje, hrvatski mediji uzmogli su primijetiti tek to da se službena Kina razbjesnila zbog takvih riječi.

Naše novine vijest su objavile na dvije trećine stranice, i to u rubrici Svijet, naravno u savršeno neutralnom tonu, kao da je smrt sedamdeset tisuća Kineza sa stanovišta hrvatske javnosti ravna pomoru sedamdeset tisuća štakora. Preko pola stranice kočoperila se fotografija Sharon Stone, u haljetku s leopardovim dezenom, kakav preferiraju cajke u boljim krajputaškim birtijama duž svih balkanskih magistrala. Mora da se tog dana u svijetu nije dogodilo ništa važno.

Ako biste upitali novinske ili televizijske urednike zašto su ovu vijest tretirali kao važan svjetski događaj, ili zašto su se tako neljudski hladno postavili prema njoj, mudro bi vas uputili na naslovnice britanskih ili američkih novina, na kojima se također prsila Sharon Stone. Ali avaj, kako hrvatske novine ne kupuju Englezi niti Amerikanci, naklada im stalno pada. I onda se protiv pada naklade borimo povećavanjem fotografije jedne ocvale holivudske vagine, računajući na to da se novine kupuju, a rubrika Svijet čita, zbog

Ista glupost i oholost spaja glamuroznu glumicu i jednoga ubogog televizijskog propovjednika

neutaženih seksualnih želja. Čovjek ne mora biti Kinez da bi nakon ukazanja Sharon Stone prestao kupovati novine.

Došli smo do toga da sami sebi katkad moramo objašnjavati kako je mrtav čovjek doista samo mrtav čovjek, i svejedno je li za života bio crnačka sirotinja iz New Orleansa ili Kinez iz Sečuana. Kao što je i mondeni vjerski fanatik samo to, svejedno je li kršćanski propovjednik s bosansko-američkim naglaskom, ili je budistkinja i prijateljica Dalaj-lame, božanstva koje hoda zemljom. Ista njih glupost spaja, ista oholost i moralna tupost, samo što smo Sharon Stone upijali i preslikavali s naslovnih stranica stranih novina, a njezin je kršćanski kolega tek izranjao iz mraka jedne lokalne zagrebačke televizije. Mogli smo ga prezirati jer nije bio dovoljno velik i važan, a s njom smo se toliko identificirali da smo s njezinih holivudskih visina primjećivali samo toliko da se Kinezi nešto bune. Treba li Tibet biti neovisan ili ne treba, to je pitanje koje se s jednakim pravom može postaviti i za Južnu Osetiju, Abhaziju, Čečeniju, Baskiju, Kurdistan, Korziku i barem još dvadeset imaginarnih država. Ali moderno je, što iz političkih a što iz folklornih i folklorno-religijskih razloga, propovijedati baš za Tibet. Kada mladi budistički svećenici okolo demonstriraju, tada se to naziva borbom za ljudska prava i slobodu, a hoćemo li jednako tako gledati na demonstracije učenika vjerskih škola u Pakistanu ili na pobunu mladih muslimanki, kada u Turskoj zatraže povratak zara i feredže? Naravno da nećemo, jer oni na naslovnicama engleskih i američkih novina neće biti prikazivani s ljubavlju i simpatijama, koje su rezervirane za Dalaj-lamu, te za sve njegove prijatelje i prijateljice, diljem svjetskih salona, matineja i soareja. Bogatom i dokonom svijetu uvijek treba taj jedan borac za slobodu i pravdu, da sami o slobodi i pravdi ne moraju puno misliti. Taj jedan je, u ovome mandatu, simpatični tibetanski čiča vječno golih ramena, koja su jednako seksi kao i ramena Sharon Stone, a u sljedećem mandatu bit će netko drugi.

Uragani i zemljotresi izvan su ljudske kontrole i mogućnosti predviđanja. Nikada ne znaš na kojem će kraju zemaljske kugle načiniti pomor. Kada je pederastijom objašnjavao tragediju New Orleansa, propovjednik je pokazao kako se ne boji da bi mu se moglo dogoditi ono što je zazivao na drugoga. Naš svijet je uvijek bio tradicionalno osjetljiv na tu vrstu poigravanja sudbinom. I Sharon Stone je, likujući nad kineskom nesrećom, pokazala da se ne boji zemljotresa. Los Angeles i Hollywood su na izrazito trusnom području. Kao i veći dio Hrvatske, uostalom. Čudo jedno što sve ljudske riječi mogu izazvati i proizvesti. Okreneš se oko sebe, i eto te u Sečuanu.
Miljenko Jergović