Od Savke sam učila politiku čistih računa
Postoje neki ljudi u politici i u javnom životu čije vrijeme prođe prije njih samih, još za vrijeme njihova života. Njihove ideje se ostvare ili postanu zastarjele, njihovi ideali izgube sjaj ili se pokažu manjkavima, njihov tip energije i stil više nisu primjereni novim okolnostima. A onda postoje i oni drugi, izuzetni, čije pravo vrijeme tek dolazi bez obzira na njihov životni vijek. U nekom neobičnom bljesku spleta povijesnih okolnosti pojavi se osoba koja postavi ciljeve dalje nego što ostali mogu vidjeti i odredi kriterije koje većina još ne razumije. Savka je takva jedna izuzetna osoba.
U mojoj ranoj mladosti svojom pojavom na političkoj sceni predstavljala je šok za sve nas. Govorila je na način koji je bio potpuno nov i nepoznat u tadašnjoj politici. Njezine teme i njezini stavovi bili su slični onome što se govorilo kod kuće oko stola ili na kavi među prijateljima, ali ne i onome što su do tada službeno govorili političari. Umjesto uobičajenih fraza i klišeja, govorila je o stvarima koje su imale veze sa stvarnim životom.
Pripadala je generaciji političara koji su bili premladi da bi svoj legitimitet temeljili na predvodništvu u Drugom svjetskom ratu i revoluciji i zato smatrali nepotrebnim obraćati pozornost na ono što ljudi doista misle. Bila je svjesna da joj je za promjene koje je ona zagovarala bila neophodna podrška naroda i obraćala se građanima direktno, tražeći podršku. To je više od svega šokiralo staru političku elitu. Za nas, naročito mlađu generaciju, to je značilo neizbrisivu spoznaju da politika može pa i mora imati veze sa stvarnim životnim interesima i političkom voljom građana. Od svih stvari koje sam od nje naučila ovo je bila prva i najdublje mi se urezala u svijest.
Druga je bila “politika čistih računa”. To se odnosilo na pravedniju preraspodjelu proračunskih sredstava unutar bivše Jugoslavije, koja bi bila utemeljena na stvarnom financijskom doprinosu tadašnjih republika i jasnom uvidu u način trošenja proračuna. Međutim, u širem smislu, to je bila tema koja je na dnevni red prvi put postavila pitanje političke odgovornosti prema onima koji rade, plaćaju poreze i od kojih država stvarno živi. Da bi političko vodstvo moralo polagati račune i imalo odgovornost prema građanima bilo je do tada nečuveno. Savka Dabčević Kučar i Miko Tripalo bili su prvi koji su uveli pojam odgovornosti vlasti građanima.
Dvadesetak godina nakon Hrvatskog proljeća, opisujući poljsku tranziciju prema demokraciji, sociologinja Jadwiga Sztaniszkys govori o poljskom iskustvu kao o “samoograničavajućoj revoluciji”. Pod tim misli na sposobnost vođa poljske “Solidarnosti” da ograniče momentalni utjecaj i moć, kako bi omogućili mirnu tranziciju i izgradnju temeljnih demokratskih institucija poljske države. Hrvatski proljećari, koje su Savka i Miko predvodili, dvadeset godina ranije razumjeli su važnost samoograničavanja vlasti. Ogromna popularnost i podrška koju su imali u narodu, nisu ih usmjerili ka autoritarnosti. Upravo obrnuto, razvili su jasnu svijest i propagirali stav da svaka vlast koja samu sebe strogo ne ograniči, postaje opasna i potencijalno uništavalačka.
Takve političke ideje bile su mnogo kobnije za tadašnji režim od nacionalizma i ekonomskog liberalizma za koji su je optuživali i režim je to prepoznao. Zbog njih je Savkina karijera prekinuta u najvećem naponu snage. Nastupilo je 20 godina šutnje, političke nevidljivosti, ali i postupne propasti režima. U tom razdoblju došle su u prvi plan njezine druge karakteristike. U prvom redu nepokolebljiva upornost i otpornost na laž, pritiske i glupost. Kad je izronila iz političke izolacije 1990., bila je potpuno netaknuta ne samo u svojim političkim idejama, već i u stabilnosti i integritetu svoje osobe. Vrijeme i uvjeti su se promijenili. Prošli su prvi, drugi i treći višestranački izbori. No pitanje zastupanja i obrane stvarnih interesa građana, ostali su jednako važnim i jednako neriješenim kao i ranije.
Savka je s nas još 27 osnovala Hrvatsku narodnu stranku, uhvatila njezino kormilo i vodila je kroz godine rata i autoritarne vlasti u zemlji. Na tom novom putu ponovno se činilo da su njezine ideje ispred svog vremena, previše civilizirane i previše ambiciozne. No kao i prvi put, tako i sada, njezina je tajna bila u tome da je imala sposobnost prepoznati ne samo ono što trenutačno jest, već i ono što bismo kao zemlja i kao politička nacija mogli biti. Njezine su se ideje i ciljevi uvijek obraćali našim najboljim potencijalima i najvišim mogućnostima. Poštujući svoju zemlju i svoj narod, smatrala je da možemo mnogo više i mnogo bolje od onoga što je sada i ovdje. Zato je postavljala letvicu tako visoko, tražeći od svih uvijek najviše i vjerujući u našu sposobnost za najbolje.
Možda je neobično reći povodom nečije smrti, ali za Savku to nije neobično: ako imamo sreće i pameti, vrijeme njezinih ideala i njezinih političkih kriterija tek dolazi.
Vesna Pusić
U mojoj ranoj mladosti svojom pojavom na političkoj sceni predstavljala je šok za sve nas. Govorila je na način koji je bio potpuno nov i nepoznat u tadašnjoj politici. Njezine teme i njezini stavovi bili su slični onome što se govorilo kod kuće oko stola ili na kavi među prijateljima, ali ne i onome što su do tada službeno govorili političari. Umjesto uobičajenih fraza i klišeja, govorila je o stvarima koje su imale veze sa stvarnim životom.
Pripadala je generaciji političara koji su bili premladi da bi svoj legitimitet temeljili na predvodništvu u Drugom svjetskom ratu i revoluciji i zato smatrali nepotrebnim obraćati pozornost na ono što ljudi doista misle. Bila je svjesna da joj je za promjene koje je ona zagovarala bila neophodna podrška naroda i obraćala se građanima direktno, tražeći podršku. To je više od svega šokiralo staru političku elitu. Za nas, naročito mlađu generaciju, to je značilo neizbrisivu spoznaju da politika može pa i mora imati veze sa stvarnim životnim interesima i političkom voljom građana. Od svih stvari koje sam od nje naučila ovo je bila prva i najdublje mi se urezala u svijest.
| Prepoznatljivost:
Nije koristila fraze kao drugi, nego je govorila o stvarnom ćivotu |
Dvadesetak godina nakon Hrvatskog proljeća, opisujući poljsku tranziciju prema demokraciji, sociologinja Jadwiga Sztaniszkys govori o poljskom iskustvu kao o “samoograničavajućoj revoluciji”. Pod tim misli na sposobnost vođa poljske “Solidarnosti” da ograniče momentalni utjecaj i moć, kako bi omogućili mirnu tranziciju i izgradnju temeljnih demokratskih institucija poljske države. Hrvatski proljećari, koje su Savka i Miko predvodili, dvadeset godina ranije razumjeli su važnost samoograničavanja vlasti. Ogromna popularnost i podrška koju su imali u narodu, nisu ih usmjerili ka autoritarnosti. Upravo obrnuto, razvili su jasnu svijest i propagirali stav da svaka vlast koja samu sebe strogo ne ograniči, postaje opasna i potencijalno uništavalačka.
Takve političke ideje bile su mnogo kobnije za tadašnji režim od nacionalizma i ekonomskog liberalizma za koji su je optuživali i režim je to prepoznao. Zbog njih je Savkina karijera prekinuta u najvećem naponu snage. Nastupilo je 20 godina šutnje, političke nevidljivosti, ali i postupne propasti režima. U tom razdoblju došle su u prvi plan njezine druge karakteristike. U prvom redu nepokolebljiva upornost i otpornost na laž, pritiske i glupost. Kad je izronila iz političke izolacije 1990., bila je potpuno netaknuta ne samo u svojim političkim idejama, već i u stabilnosti i integritetu svoje osobe. Vrijeme i uvjeti su se promijenili. Prošli su prvi, drugi i treći višestranački izbori. No pitanje zastupanja i obrane stvarnih interesa građana, ostali su jednako važnim i jednako neriješenim kao i ranije.
Savka je s nas još 27 osnovala Hrvatsku narodnu stranku, uhvatila njezino kormilo i vodila je kroz godine rata i autoritarne vlasti u zemlji. Na tom novom putu ponovno se činilo da su njezine ideje ispred svog vremena, previše civilizirane i previše ambiciozne. No kao i prvi put, tako i sada, njezina je tajna bila u tome da je imala sposobnost prepoznati ne samo ono što trenutačno jest, već i ono što bismo kao zemlja i kao politička nacija mogli biti. Njezine su se ideje i ciljevi uvijek obraćali našim najboljim potencijalima i najvišim mogućnostima. Poštujući svoju zemlju i svoj narod, smatrala je da možemo mnogo više i mnogo bolje od onoga što je sada i ovdje. Zato je postavljala letvicu tako visoko, tražeći od svih uvijek najviše i vjerujući u našu sposobnost za najbolje.
Možda je neobično reći povodom nečije smrti, ali za Savku to nije neobično: ako imamo sreće i pameti, vrijeme njezinih ideala i njezinih političkih kriterija tek dolazi.
Vesna Pusić
Broj preporuka: 0
