On the record

Davor Butković

Objavljeno:  13.09.2008

Odlazak na Bleiburg dobra je odluka

Jedan na prvi pogled normalni i očekivani politički potez, odlazak šefa Socijaldemokratske partije Zorana Milanovića na Bleiburg, isprovocirao je čitav lanac negativnih reakcija. Milanovićev su potez kritizirali i predsjednik Republike, i predstavnici židovskih krugova (zbog čega je, čini se, Slavko Goldstein, nažalost, odustao od puta), i članovi raznih antifašističkih organizacija, ali i radikalni nacionalisti.

I sve to usprkos činjenici da je  Bleiburg već bio posjetio Milanovićev prethodnik u SDP-u Ivica Račan još dok je obavljao dužnost predsjednika Vlade: dakle, ne bi smjelo biti ništa novo i sporno u tome što čelnici Socijaldemokratske partije odlaze na Bleiburško polje.

Nadalje, ni sam Bleiburg - kada kažem Bleiburg, mislim na zločine koje Bleiburg simbolizira - više ne bi smio biti sporan.

O Bleiburgu se u vrijeme Jugoslavije moralo šutjeti; Bleiburg je bio jedna od najopasnijih tabu-tema za komunistički režim. Govorenje o Bleiburgu komunisti doista jesu kažnjavali zatvorima.

Krajem osamdesetih kada se o Bleiburgu progovorilo, često je dolazilo do pretjerivanja s brojem žrtava, baš kao što se u vrijeme komunizma pretjerivalo s brojem žrtava u ustaškim logorima.

No, preuveličavanje broja žrtava ne može osporiti ni kompromitirati bitne činjenice o Bleiburgu.

Činjenica je da su nakon završetka Drugoga svjetskog rata, u svibnju i lipnju 1945. godine, partizani počinili strahovit zločin nad zarobljenicima poraženih vojski.

Činjenica je da su deseci tisuća ljudi likvidirani bez ikakvog sudskog postupka, zato što su u ratu bili na pogrešnoj strani.

U slučaju Bleiburga nije, dakle, sporno da se dogodilo jezivo masovno ubojstvo, nije sporno tko su bile žrtve i nije sporno tko su bili počinitelji.

Čak ni opravdavanje Bleiburga Jasenovcem, čemu su skloni pojedini hrvatski intelektualci i političari, ne umanjuje karakter zločina počinjenog u kasno proljeće 1945. godine.

Činjenica je, naposljetku, da je Josip Broz Tito sasvim sigurno znao za Bleiburg, a vrlo je vjerojatno da je naredio ili da nije ni pokušao spriječiti masovna ubojstva.

Početkom devedesetih često se spekuliralo o tome kako su Tito i njegovi najbliži suradnici naredili likvidacije jer nisu znali što da učine sa zarobljenicima koje su smatrali potencijalnim faktorom nestabilnosti u Jugoslaviji, koja je ionako bila nastajala u krajnje nesigurnom okruženju.

Ako, dakle, nije prijeporno da se na Bleiburgu dogodio težak, masovni zločin, koji generacijama utječe na dio hrvatskog naroda, ima li bilo što logičnije nego da predsjednik jedne od dvije najveće hrvatske stranke posjeti Bleiburg? I što je u tome kontroverzno?

Problem, očito, nije u Milanovićevu potezu, nego u još uvijek vrlo specifičnoj i zapravo  krajnje nezreloj stratifikaciji na hrvatskoj političkoj sceni.

Utoliko reakcije na Milanovićev odlazak u Bleiburg uistinu puno više govore o onima koji reagiraju, nego o samom Milanoviću.

Za zločin nema opravdanja

Bleiburg valja učiniti nadideološkim, općim mjestom naše povijesti, koje ne može i ne smije imati specifične, aktualne političke konotacije
Kada je riječ o prigovorima s ljevice, čini se kao da dio hrvatske lijeve scene i dalje živi u iluziji da se zločin poslije svršetka Drugoga svjetskog rata uopće nisu dogodio ili, još gore, čini se kao da dio hrvatske ljevice misli da je Bleiburg bio opravdan.

Tko god može opravdavati masovni zločin, neovisno o motivu zločina, nema što tražiti u demokraciji.

A tvrditi da se Bleiburg zapravo nije dogodio, da je riječ o mitu, najnevjerojatnije je zatvaranje očiju pred bolnim i nespornim činjenicama.

Naposljetku, prigovor da se na Bleiburg ne treba ići zato što još nije ustanovljena puna povijesna istina o zločinima i broju žrtava, nikako se ne može braniti jer po toj logici ne bi trebalo obilježavati brojna stratišta iz Drugoga svjetskog rata, kao ni iz Domovinskog rata, ili rata u Bosni i Hercegovini, budući da se ni za njih ne zna točan broj žrtava.

Čini se, zapravo, da je glavni razlog ljevičarskih prigovora na Milanovićevu odluku nespremnost dijela ljevice da se suoči s krivnjom za zločin onih ljudi i onog sustava koji takve ljevičarske grupe veličaju.

Kada je, pak, riječ o prosvjedima s desnice, oni se, zapravo, svode na uobičajenu deluziju radikalnih hrvatskih nacionalista da SDP nije hrvatska i demokratska, nego jugoslavenska i komunistička stranka i da, kao takva, nema što tražiti na Bleiburgu.

To je, naravno, potpuna besmislica.

SDP se početkom devedesetih jasno profilirao kao odgovorna nacionalna i demokratska stranka, i kao takav je postao jedan od dva najjača branda i dva najvažnija igrača na hrvatskoj političkoj sceni.

SDP nema baš nikakve političke i ideološke veze s bivšim Savezom komunista Jugoslavije. Okrivljavati SDP da su nasljednici komunista mogu ili samo krajnji politički ekstemisti, ili, pak, oni u HDZ-u koji takvim lažnim optužbama protiv SDP-a žele mobilizirati što veći broj nacionalistički orijentiranih birača oko Hrvatske demokratske zajednice.

Naposljetku, negativne reakcije s krajnje desnice vezane su i uz nesnošljivost koju dio radikalnih nacionalista osjeća prema Zoranu Milanoviću. No, za Milanovića je, naravno, dobro što ga glavni protagonisti radikalne desne scene ne mogu podnijeti.

Jedna od teza koje su se povremeno spominjale u vezi s Milanovićevim odlaskom u Bleiburg jest da šef SDP-a tako pokušava uspostaviti ravnotežu, nakon što je krajem srpnja boravio u Srbu, na dan koji se u bivšoj Jugoslaviji obilježavao kao Dan ustanka u Hrvatskoj, dok ga velik broj Hrvata smatra danom četničke pobune.

Međutim, Milanovićev odlazak u Srb bio je, dugoročno govoreći, promišljen potez jer se tu radi o građenju međunacionalnog povjerenja u najosjetljivijim dijelovima zemlje gdje je, u krajnjoj liniji, Miloševićevim ljudima bilo najlakše organizirati pobunu protiv hrvatskih vlasti početkom devedesetih godina.

Kao što je promišljeno to što Milanović ili bilo tko drugi iz najužeg vodstva Socijaldemokratske partije nije došao na tradicionalnu bleiburšku komemoraciju u svibnju.

Naime, najgora moguća politizacija Bleiburga događa se, nažalost, baš na tim famoznim svibanjskim skupovima na kojima se, iz godine u godinu, puno manje odaje počast žrtvama, a puno se više pokušava, što na ikonografskoj razini, što kroz govore nekih sudionika komemoracije, uskrsnuti jedna strahovito zloćudna ideologija te istodobno osuditi ona druga, također zloćudna, koja ju je naslijedila.

Utoliko oni koji dolaze na Bleiburg u svibnju zapravo zloupotrebljavaju žrtve kojima se klanjaju jer ih koriste u svrhu dosta prizemnih dnevnopolitičkih obračuna.

Neki to čine zbog lošeg timinga i pomanjkanja bilo kakvog osjećaja za funkcioniranje javnosti, poput crkvenih velikodostojnika, a neki iz najdubljih uvjerenja.

Krajnje je vrijeme da pitanje Bleiburga, kao vruće političke teme, nestane iz središnje hrvatske političke javnosti.

Ponovimo, zna se što se na Bleiburgu dogodilo i zna se tko je kriv. Pitanje Bleiburga ne bi, dakle, trebalo biti sporno, niti bi Bleiburg trebalo koristiti kao povod za bilo kakve sukobe na ozbiljnoj političkoj sceni.

Ni predsjednik Republike, ni biskupi ne bi se smjeli više svađati oko Bleiburga. To ne samo što je uvredljivo za žrtve, nego nas vraća godinama i godinama unatrag te obnavlja famoznu podjelu na crvene i crne u hrvatskom društvu, koja je, naravno, dubinski govoreći besmislena.

Jasno je da će se oko Bleiburga nastaviti sukobljavati predstavnici krajnje desnice i krajnje ljevice, no ako se taj sukob izolira, on se više neće ticati šire hrvatske javnosti.

Normalan dijalog o Bleiburgu

Bleiburg, naprosto, treba postati mjesto na kojemu, među ostalima, i oni koji se bave javnim poslovima dolaze odavati počast žrtvama jednog strašnog zločina u jednom tragičnom razdoblju hrvatske povijesti.

Utoliko Bleiburg valja učiniti nadideološkim, općim mjestom naše povijesti, kojemu se ne mogu i ne smiju davati specifične, aktualne političke konotacije.

Milanovićev odlazak na Bleiburg jedan je od političkih poteza koji smjeraju baš prema tome.

Predsjednik Socijaldemokratske partije odlazi na Bleiburg i u Tezno da bi se poklonio žrtvama, i da bi, kako je rekao u intervjuu u prošlom Magazinu, pomogao da se uspostavi normalan dijalog oko Bleiburga, i da ta tema već jednom prestane biti jedna od središnjih u hrvatskoj politici.

Utoliko je Milanovićeva odluka da posjeti Bleiburg korisna, pametna i politički odgovorna.

A većina negativnih reakcija na tu gestu šefa SDP-a ionako će brzo biti zaboravljena jer su suštinski irelevantne.


Davor Butković

Broj preporuka: 0

Preporučam

FACEBOOK KOMENTARI

SVI KOLUMNISTI

Inoslav Bešker Davor Butković Ivan Zvonimir Čičak Miljenko Jergović Živko Kustić Jelena Lovrić Nada Mirković Jurica Pavičić Branimir Pofuk Zlatko Šimić Bruno Šimleša Ante Tomić Jelena Veljača Milana Vlaović Tomislav Židak Bivši kolumnisti

Opći uvjeti korištenja | Pravila prenošenja sadržaja | Zaštita privatnosti | Pravila komentiranja | Impressum | Kontakt | Oglašavanje

EPH Digital: Jutarnji list | Slobodna Dalmacija | Gloria | Globus | Sportske Novosti | Autoklub | Dom & dizajn | Dobra hrana | Bestseller | Dodo | Dosi | Gorila | LikeCroatia | Gameland | Dubrovacki Vjesnik

WAZ: Der Westen