U dubokoj starosti, četiri tjedna prije 101. rođendana, umro je Claude Levi-Strauss, “otac moderne antropologije“ i strukturalist, jedan od onih koji su bitno pridonijeli tom pokretu koji je obilježio drugu polovicu XX. stoljeća. Upravo s tih pozicija Levi-Strauss je redefinirao i ulogu znanstvenika: to nije “onaj koji daje ispravne odgovore, nego onaj koji postavlja ispravna pitanja“. Time je, nakon dva i pô tisućljeća supremacije ideologije, vratio “dijete materi“, a nas na polazišta sokratovske majeutike, jedine u kojoj se sabiru i etika i spoznaja.
Koichiro Matsuura, UNESCO-ov glavni ravnatelj, rekao je prekjučer da su teorije Levi-Straussa “promijenile način kako ljudi gledaju jedni druge, rušeći djeliteljske koncepte poput rase i otvarajući put novim pogledima temeljenima na priznavanju zajedničkih spojnica čovječanstva“.
Poput Alberta Fortisa koji se u tu svrhu uputio među dalmatinske Vlaje, odnosno Bronislawa Malinowskoga koji se otputio do Trobriandskog otočja, i Levi-Strauss je svoje bližnje po svojstvima potražio na drugom kraju svijeta, u Brazilu, kamo je prispio 1935. kao gostujući profesor sociologije na Sveučilištu u Săo Paulu.
Zajedno s profesoricom i prvom suprugom Dinom Levi-Strauss proveo je etnografska terenska istraživanja po Mato Grossu i po Amazonskoj prašumi, među više etnosa tamošnjih Indijanaca. To je bila jedna od ključnih osnova njegova rada.
Druga ključna osnova bila je odlazak u New York (kao potomak alzaških Židova Levi-Strauss je poslije poraza Francuske u početku drugoga svjetskog rata morao emigrirati) i suradnja s Romanom Osipovičem Jakobsonom, koji je, pod utjecajem švicarskoga lingvističkog revolucionara Ferdinanda de Saussurea, osnovao prašku lingvističku školu zajedno s Nikolajem Trubeckojem, Reneom Wellekom i Janom Mukarovskim, kao prvi bastion strukturalizma u lingvistici i teoriji književnosti.
Njegove “Elementarne strukture srodstva“, dio doktorske disertacije, izbacile su ga u prvi plan svjetske antropologije, jer on je prvi postavio tezu da ključan element nije podrijetlo od zajedničkih predaka, nego savez koji sklapaju dvije obitelji. Time je i u antropologiji (a ne samo u hrvatskoj standardnoj leksici) pojam obitelji prevladao nad pojmom porodice.
Preuzevši katedru socijalne antropologije na Collčge de France 1959., Levi-Strauss je 1962. objavio svoje najglasovitije djelo, “Divlju misao“, u kojoj je iznio svoju teoriju kulture, i danas utjecajnu, te usput sa strukturalističkih pozicija polemizirajući sa Sartreovom egzistencijalističkom tezom o ljudskoj slobodi.
Napokon je kroz kasne šezdesete i prve sedamdesete godine objavio “Mitologike“, svoje glavno, ali manje prohodno djelo, u kojemu, na potanko opisanim i analiziranim širenjima mitova s kraja na kraj Amerike, od tropa do Arktika, do kraja definira svoju društvenu teoriju mita.
Na području koje je prožeto mitskim obrascima - poput dinarskog areala i predjela na koje je utjecao migracijom odnosno kontaminacijom - Eliade, Levi-Strauss i Bourdieu (da dalje ne nabrajamo) nude instrumente nezaobilazne za razumijevanje kako zbivanja, tako i njihova cikličkog ponavljanja u balkanskoj povijesti (sama dijagnoza bolesnika ne spašava, ali ponetko vjeruje da mu je lakše kada zna zašto skapava u bolovima).
Levi-Strauss je - i to će ostati trajna njegova zasluga - u doba koje tome jamačno nije bilo sklono, definirao kulturu ne kao natjecateljski rezultat umjetničkog stvaralaštva nekog naroda, koji po toj osnovi može biti bolji i uspješniji od nekoga drugoga, nego kao “splet posebnosti“ pojedinog naroda, pojedine grupe. I zaključio: “Na sadašnjoj razini istraživanja ništa ne dopušta da se utvrdi da bi neka rasa bila superiorna ili inferiorna drugoj“.
U svijetu motiviranome međunacionalnim nadmetanjima (u junaštvu, ili u tisućljetnoj kulturi, što je jetko persiflirao Krleža, moleći spram toga Božju pomoć), u svijetu gdje se kao sasvim ozbiljne mogu prihvatiti huntingtonijade o sukobu civilizacija i njima obrazlagati kokošarske krađe po susjedstvu uz nepopravljivo prolijevanje ljudske krvi - Levi-Strauss je, sa svim svojim manama i nedorečenostima, bio jedan od ideala znanstvenog razbora, zasnovanoga na konkretnome terenskome skupljanju podataka, heurističnoga, makar u krajnjoj crti pesimističnoga.
U “Tužnim tropima“ je, uostalom, zapisao: “Svijet je počeo bez čovjeka, i završit će bez njega“.
