ZAGREB - Badnja je večer. Obitelj je na okupu, kiti se bor, jedu se fritule i dočekuje se Božić, blagdan zajedništva i obiteljskog druženja. Iz obiteljske kuće predsjednika Uprave Hrvatske banke za obnovu i razvitak Antona Kovačeva u Kaštel Lukšiću čuje se višeglasna pjesma.
Zbor sastavljen od njegovo šestero djece, supruge i nekoliko rođaka pjeva “U se vrime godišta”. Tradicija je to koja se u njihovoj obitelji zadržala stoljećima.
Dalmatinci u Zagrebu
Kovačevi su Dalmatinci sa stalnom adresom u Zagrebu. Obitelj se ne povodi za trendovima, ali se i ne odriče običaja kojima je popraćeno moderno doba.
Kovačev je već 16 godina na čelu HBOR-a, državne banke koja potiče obnovu hrvatskog gospodarstva i izvoza, a jedan je od rijetkih dužnosnika u Hrvatskoj koji je preživio sve promjene vlasti, i kao jedan od najdugovječnijih zadržao se na tom položaju do danas, što nedvojbeno upućuje na njegovu stručnost.
Supruga Marija je liječnica, ali kad je rodila treće dijete, prestala je raditi i posvetila se odgoju djece. S Kovačevima smo o njihovim pripremama za Božić i važnosti tog kršćanskog blagdana razgovarali dan prije njihova puta u Kaštela. Posao kojim se bavi Antonu ne ostavlja mnogo vremena za njegovu mnogočlanu obitelj, pa Božić uvijek koristi kao vrijeme posvećeno samo njima.
- Nije dobro kad se Božić svodi na navalu na shopping centre i kupnju. To bi trebalo biti vrijeme zajedništva i ljubavi, kad se posvećujemo jedni drugima i pokušavamo biti bolji, tolerantniji, duševniji. Bitno je u današnje vrijeme ne izgubiti sebe - kaže Kovačev, okružen veselom obitelji koja mu je, kaže, uvijek najveća potpora i emotivno bogatstvo.
Na Badnju večer cijela obitelj se okupi oko velikog bora, pjevaju se tradicionalne božićne pjesme, peku se fritule, jede se bakalar.
Tata Anton i najstariji sin, 18-godišnji Ivan, svake godine nadograđuju jaslice koje su napravili od trsja vinove loze. I ostala djeca - najmlađa Ana, Jelena, Vinka, Katarina i Duje - pomažu tati i Ivanu u izradi jaslica.
S plaže nose šljunak od kojeg na mahovini rade putiće, a figurice Baltazara, Melkiora i Gašpara pomiču polako prema špilji sve do 7. siječnja, kad se slavi blagdan Sveta tri kralja.
Poslije Badnjaka, u božićnoj noći, vraćajući se s polnoćke, a djeca se posebno raduju darovima.
- Kažem malom Isusu što bih za dar, pa on šapne mami, i to me obično dočeka ispod bora - povjerljivo će mala Ana.
Nisu to neki darovi velike materijalne vrijednosti, objašnjava mama Marija.
Prije su to bile igračke, a sada kad su starija, djeca dobiju knjigu, torbu, šal, vestu ili parfem.
Simbolični darovi
- Darovi nisu bitni, imaju simboličnu vrijednost. Božić bi trebao biti čista suprotnost svakodnevici, vrijeme prihvaćanja nečeg novog, okrenutost prema najbližima. Trenutak u kojem se zaboravljaju vanjske stvari za koje uvijek ima vremena - uključuje se u raspravu najstariji sin Ivan, budući student.
A želje za novu godinu, pitamo ih za kraj.
- Želim da baka ozdravi - kaže spremno mala Ana.
- Da bude bolja nego prošla - skromno će Duje.
- Da dobijem psa - poželjela je Vinka.
Katarina želi poboljšati uspjeh u školi, Ivan bi samo htio drugima poželjeti sreću jer on je, kao i Jelena, zadovoljan svojim životom, a mama Marija želi da svi zajedno pridonesu obiteljskom i osobnom boljitku.
A tata Anton?
- Htio bih više vremena provoditi s obitelji, ali što ću, posao mi je zahtjevan a dnevni ritam nepredvidiv. No, još davno sam zacrtao da ću svaku nedjelju provesti s obitelji i nadam se da ću u tome uspjeti - zaključuje.
