OLJA SAVIČEVIĆ IVANČEVIĆ

'Nije moguće pisati o ljudima bez šanse, a ne biti angažiran'

Objavljeno: 24.07.2012

Središnji događaj dramskog programa ovogodišnjeg Splitskog ljeta je premijera predstave “Adio kauboju” u režiji Ivice Buljan.

Riječ je o predstavi nastaloj po nagrađivanom i iznimno hvaljenom romanu Olja Savičević Ivančević koja je nedavno objavila svoju novu zbirku poezije “Mamamsafari”, nastalu nakon njezinog boravka u Instanbulu. Nove pjesničke zbirke obično prolaze ispod radara medijskog interesa.

“Mamasafari” dokazuje da to nije uvijek pravilo, što jasno govori o interesu za nove tekstove splitske autorice. S Oljom Savičević Ivančević razgovorali smo o povratku poeziji te suradnji s Buljanom na predstavi koja će se premijerno izvesti 8. kolovoza, za koju glazbu piše Darko Rundek a u njoj glume Nataša Janjić, Zoja Odak, Sergej Trifunović....

Kad pjesnici objave roman, obično to znači raskid s pjesmama na neko duže vrijeme. Vi ste, međutim, relativno brzo, vratili tom žanru?

- Da, u Istanbul sam išla po roman, a vratila sam se s ciklusom pjesama u prozi, kao oni ljudi što ih pošalješ po kruh, a oni se vrate s lubenicom, jer im se učinila krasna. Tako da zapravo još uvijek dugujem sebi taj roman koji, koliko stignem, pišem. Meni je dobar svaki žanr, žanr je samo još jedno od sredstava za pisanje. Iako ima i kod mene slučajeva da se forma i žanr jave prvi, pa odlučuju o sadržaju.

Izjavili ste kako poeziju shvaćate kao 'pisane fotografije', što u jednom dijelu ova zbirka i doslovno jest. Koliko treba brušenja da doista takve i postanu?

- Prethodna knjiga pjesma “Kućna pravila” je bila baš to, pjesme su nadomjestile one fotografije koje nedostaju u albumu, a postoje u sjećanju. Onda izrežem nevažno za priču koju želim ispričati, ali ne da bih krivotvorila, nego da bi sve to bilo vjerodostojnije.

Nekako, što više čitam, sve više vjerujem da je kod poezije sve talent, pitanje “sluha”, brusio ne brusio, nećeš tu previše promijeniti. Važnije mi se čini ono što autor stekne ranije kao čitatelj ili iz takozvane životne škole, nešto što postane alat, dio osobnog iskustva, uđe ti u pismo, prirodno kao rukopis. Stvar je, čini mi se, u odmjerenosti, ali i u osjećaju kada pretjerati. Ne znam nijedan izniman tekst, a da nema nešto pretjerano, naglašeno, neizbrušeno, što duboko uznemirava.

Rekli ste kako je 'Mamasafari' i za vas bio izlet u nešto novo. Može li se jasno detektirati granica bavljanja tuđom i vlastitom privatnošću u prozi tj. poeziji?

U „Mamasafari“ sam pokušala krenuti od ne-fikcionalnog, reportažnog, dokumentarnog prema lirskom, intimnom, ili obrnuto. Znači situacije u kojima sam sudionik ili bliski promatrač, iznijeti što objektivnije, direktno, dati te slike onakve kakve vidim, da jezik bude što prozirniji raster. Cifranje ne volim. Mogla bih odrediti neku granicu na tim kentaurima gdje završavam i od koje točke se izmišljam, ili gdje počinje netko drugi, ali čitatelju je to zapravo nebitno. Čitatelj ne može točno detektirati tu granicu, a zašto i bi. Mi čitatelji, ne znamo ništa više ili manje o primjerice Coetzeeu kad piše svoja sjećanja negoli o Yourcenar kad piše na osnovu višegodišnjeg proučavanja dokumenata tuđeg života. Ali zapravo uvijek, na posredne načine, iz tih tekstova saznamo puno o autoru, više nego što se piscu sviđa. S druge strane o tome kakav je on ili ona privatno, u svakodnevnom životu, ne znamo ništa, pa sve i da nam autor detaljno opiše što jede i kako vodi ljubav. Važno je vjerovati svijetu knjige, ne autoru.

Stvarnost je romanu “Adio kauboju” dala dodatni okvir tumačenja. Je li angažiranost bila “planirana”?

- Ne. Nisam znala da će se dogoditi baš ovakve obezglavljene radničke demonstracije ili prošlogodišnji gay pride, niti da će čitava generacija obrazovanih dvadeset i nešto godišnjaka otići u Berlin kao Ruzinava. Vjerojatno se ipak dalo naslutiti kakav će biti razvoj događaja. Moja angažiranost bila je usmjerena protiv patrijarhata kao seksualnog režima koji je poguban za sve slobodne duhove. Meni je poetika predgrađa, provincije, njena ljepota i surovost bila važnija od angažmana, ali nije moguće pisati o ljudima bez šanse, a ne biti angažiran. U tom smislu je „Adio kauboju“ izrazito antikapitalistički roman, govori i o idealiziranom Zapadu koji smo sanjali i o razočarenju. Moje je ljudsko uvjerenje da na socijalnoj nepravdi počivaju svi ostali sukobi i diskriminacije, a posljedično i ratovi, i mislim da se takvo uvjerenje vidi u svemu što pišem.

Ivica Buljan pišući o romanu istaknuo je: “Nema grada koji tako samodopadno živi i kao sličice svetaca prodaje prošlost… “Adio kauboju” ne plače za vremenima u kojima je Hajduk bio evropski klub, kad su svi znali pisme sa Splitskog festivala”.

Kako ide rad na predstavi i suradnja s Buljanom ?

- Upravo s Rundekom radim na songu“Meksikana“ za predstavu To je pjesma o vječnom strancu, usamljenom jahaču, pjevaču lutalici. Ritam koji je preko španjolskog dijela Mediterana došao u Meksiko prirodno se vraća u Dalmaciju, ta melankolija i nostalgija su nam bliske.

Prvo su glumci pročitali cijeli roman naglas, onda smo Buljan i ja radili sa svakim pojedinačno na portretiranju likova, tako da sam svašta o likovima saznala kroz doživljaje glumaca. Tek tada je na red došao dramski tekst u kombinaciji s dijelovima romana, a paralelno se odvijaju pjevačko-sviračke i glumačke vježbe, skoro svakodnevno svi zajedno gledamo vesterne ili Fellinija na platnu u kazalištu.

Kako je gledati svoje likove na sceni?

- Imamo dvadeset i pet glumica i glumaca, pa je grad prepun mojih likova. Svi su jako zgodni. Nekad me glumci pitaju: Jesmo li ti dragi? Naravno da jesu! Ono što sam ja pokušala u tekstu, oni rade uživo na sceni.

Gdje ste se razmimoilazili u interpretaciji teksta? Ako ste se …

- Buljan i ja smo se upoznali nakon što je pročitao roman i kad su Senka Bulić i on odlučila postaviti “Adio kauboju” na Splitskom ljetu. Teško mi je zamisliti da bismo se razmimoilazili, jer sam od početka uključena u probe kao vodič kroz tekst. Od scene na Stinicama u industrijskoj zoni na obali, do Rundekove muzike, kostima, izbora glumaca, pa čak i ove nepodošljive vrućine, sve se zasad podudara sa svijetom romana. Čini mi se da će u predstavi biti još više naglašena ta vestern matrica negoli u romanu, divlji jugoistok. “Adio kauboju” sad ima svoju sudbinu, koja je u mnogim i dobrim rukama. Uvijek razmišljam o novoj, sljedećoj knjizi. „Adio kauboju“, „Mamasafari“ s tim sam gotova, idemo dalje.



Spisatelj i književni prevodilac prepoznati su u akademskom polju. Što će to u praksi donijeti?

To je temelj za osnivanje kolegija, odsjeka ili studija kreativnog pisanja i prevodilaštva. Druge grane umjetnosti to već odavno imaju. Afirmirani pisci, pjesnici, prevoditelji mogli bi postati predavači, kao što je uobičajeno u drugim zemljama. Takvi studiji često ugošćavaju najpoznatije svjetske pisce i strane studente. Nije to mala stvar, da ne govorimo da je ispravljen apsurd.

Broj preporuka: 19

Više o...

FACEBOOK KOMENTARI

ARHIVA ČLANAKA

Još iz rubrike

magazinrss

Opći uvjeti korištenja | Pravila prenošenja sadržaja | Zaštita privatnosti | Pravila komentiranja | Impressum | Kontakt | Oglašavanje

EPH Digital: Jutarnji list | Slobodna Dalmacija | Gloria | Globus | Sportske Novosti | Autoklub | Dom & dizajn | Dobra hrana | Bestseller | Dodo | Dosi | Gorila | LikeCroatia | Gameland | Dubrovacki Vjesnik

WAZ: Der Westen