Selo Bašići, blizu Butonige u kotlini u pazinskom zaleđu, jedan je od nekoliko posljednjih ostataka neglamurozne, težačke Istre gdje još uvijek živi i teško radi desetak stanovnika koji se ne boje zaprljati ruke zemljom i stajskim gnojem. Doduše, terenac nizozemskih registracija i rustikalna vila u vlasništvu njemačkog državljanina naznake su da se i ovdje proširio virus hrvatske Toskane, ali Bašići su ipak premaleni za ozbiljniju turističku eksploataciju pa nema straha da će se vizure ove zabiti u bliskoj budućnosti bitnije promijeniti.
Htio kupiti kuću
Predvidljivu svakodnevicu Bašićana i njihovih susjeda iz drugih zaselaka prošle je godine nakratko prekinula jedna od bizarnijih epizoda u povijesti hrvatske crne kronike, koja kao da je ispala iz Brešanovih “Ptica nebeskih” ili, pak, “Alana Forda”.
Naime, 17. veljače 2012. na vrata Marije Lakošeljac, Pazinjanke koja u Bašićima prodaje kuću, zakucao je mladić koji se predstavio kao bogati talijanski poduzetnik Franco Pausini. Da je gospođa Lakošeljac samo dan ranije pomno prelistala Glas Istre, uočila bi da Pausini neobično nalikuje na Franka Pincana, sitnog kradljivca i provalnika čiji su pothvati, uglavnom krađe alata i suhomesnatih proizvoda, redovito punili stranice istarskog dnevnika. Kao da su jednojajčani blizanci.
Ali, lažni poduzetnik koji si je nadjenuo isto prezime kao talijanska pop-superzvijezda Laura Pausini uspio ju je šarmirati.
- Javio mi se na oglas. Rekao je ‘ja sam Franco Pausini, u Italiji imam četiri kamiona, naslijedio sam posao od barbe koji je umro. Ja ću tu kuću kupiti’. Pokazivao je slike tih kamiona na mobitelu. Tražio je da se odmah useli kako bi se malo uklopio, isprobao kuću, vidio kako je ovdje živjeti, a onda bi najkasnije do sredine travnja trebao realizirati kredit u Italiji. Ponudio je da će adaptirati kuću, malo urediti vrt. Kako da vam kažem, bio je jako uvjerljiv. Nisam imala nikakvih razloga sumnjati u ono što govori - ispričala nam je gospođa Lakošeljac.
Pustila ga da se useli
Pincan je, kaže Marija, s njom razgovarao po domaći, ali to joj nije bilo posebno sumnjivo jer puno Istrijana živi i radi u Italiji pa zašto bi uopće pričao talijanski? Pustila ga je da se useli u njezinu kuću i, kako kaže, bio joj je drag i simpatičan. Nije, naravno, niti sanjala da je kuća postala nova baza za provale i krađe diljem Istarskog poluotoka.
- Bio je dobar prema susjedima, pomagao im je kositi i sakupljati drva. Uredio je vrt, ogradio ga žicom, postavio kolčiće. Bio je jako radišan, ljubazan, svima na raspolaganju. Nisam imala pojma o provalama, to sam poslije saznala od policije - govori.
Pincan je jako brzo uspostavio društvene kontakte s ono malo stanovnika Bašića i okolice. Prema susjedima je uvijek bio galantan i darežljiv, častio ih pićem i pršutima, uglavnom ukradenom robom.
- Jednom nas je pozvao na piće da vidimo kako ukrašava vrt. Bili smo u ljetnoj kuhinji, ponudio je pivo i orahovac. Drugi put nam je poklonio kobasice, nisam imala pojma da su ukradene. Rekao je da su to domaće kobasice od divljači, da se njegov barba bavi lovom. Poslije sam te kobasice vratila policiji - priča Marija Lakošeljac.
Prvi susjedi, majka i sin Baša, posudili su mu čak i automobil kojim je, bez njihova znanja, odlazio u provale.