Paušinci k’o da su nakraj svijeta, a ne na lokalnoj, slabo prometnoj cesti koja ovdje nije slavonski široka, nego se stis’la i usukala usred puste ravnice. Selo nedaleko od Mesićeve Orahovice, s onu stranu Krndije, u kojem ljudi k’o stoka oko stoke rade od zore do mraka.

Pred kućama, većinom bez fasada, nije za vidjet’ ni onih “klupčica” gdje se s večeri pod kakvom lipom sjedi i pripovijeda. Nema tu ni trgovine, crkve, gostionice, pošte, ničega gdje bi čovjek dangubeći zastao, zaustavio susjeda u prolazu da razmijene riječ-dvije.

više iz rubrike MAGAZIN

Jedino groblje i vatrogasni dom.

U tom vatrogasnom već dvije godine, kažu, nije bilo ni zabave ni okupljanja. U Paušincima se, sve da i hoćeš, teško možeš odati dokolici ili, ne daj Bože, kakvu poroku.

Nedjeljom rade ‘samo’ 6 sati

E, ‘79. sam za četiri bika digao kuću, sad mogu kupiti golfa starog 15 godina

Kad u ovo doba godine zora svane oko pola pet, prije prvih pijetlova, u tri kuće Stankovića na kraju sela poustaju snahe i sinovi Ivana Stankovića, uskoče u gumene čizme i 23 godine star Golf pa pravac na dva kilometra udaljenu obiteljsku farmu krava muzara.

Imanje je formalno na ocu, Ivanu Stankoviću (60), a tri brata i njihove žene rade i dijele zajedno. Otac i majka logistika su koja ostaje kod kuće, u selu - brinu se o devetoro unučadi, doručku, petnaestak krava i bašči oko kuće.

Za to vrijeme, koju minutu prije pet, braći i snahama na farmi ususret dotrče četiri mješanca. Đina, Luksi, Lajka i Reks bdiju nad 60 krava, 16 stelnih junica i ostalom tamošnjom imovinom.

Kad Stankovići utrče među krave, u staju, točno se zna tko što i kako radi. Nema prazna hoda ni uzaludna kontempliranja.

Gizela (35), supruga “srednjeg sina” Marija, tjera krave u muzište, Nikica (31) toplom vodom pere vimena i briše ih vlažnim maramicama, Sandra (28) postavlja cijevi kojima dnevno do laktofriza isteče oko 1100 litara mlijeka. Za to vrijeme Mario (34) pravi kapučino. Na brzinu iskape kofein iz naslaganih šalica, k’o Snjeguljičini patuljci. Sandra već stavlja kravama sisaljke na vimena, najstariji Davor (38) i Mario hrane ostale krave u staji… 

Do sedam ujutro svih 60 krava mora biti pomuzeno te hranom i vodom namireno. 

Radno vrijeme Stankovića traje oko 16 sati. To je na selu normalno, lakonski kažu.

Iako vlast ne upravlja njihovim poslom i radnim vremenom, i u njih je nedjelja (polu)radna.

Radi se “samo” šest, najviše 10 sati.

- Taj dan ne idemo u polje. Al’ pomuzemo stoku, nahranimo, taj dio moramo napravit’. Onda, uvijek morate podmazat’ neki stroj, nešto pripremit’ za drugi dan i eto ti ga, opet se nakupi… - govori Ivan.

Ni krave nemaju godišnji

Ima, doduše, i dana u godini kad se planduje i odradi “samo” šest nužnih sati - na kirvaj u rujnu, na Božić, Novu godinu, Uskrs, Spasovo, Tijelovo, Rokovo i Veliku Gospu.

Na godišnji, jasno, ne ide nitko.

- Jer - kažu Stankovići - ni krave nemaju godišnji, a kako ćemo onda mi?

Ipak, u Stankovića svi radije ostaju raditi kod kuće negoli da potraže kakvu službu i gazdu izvan vlastita dvorišta.

Ivan je davno, kao 20-godišnjak, dva mjeseca radio u sjemenari u obližnjim Čačincima. Dosadilo, kaže, gledati nemušte šefove, stalno mu je netko puhao za vratom, pa se vratio kući.

- Nikad nisam požalio, ma ni danas. Otac mi je govorio da ću propasti, konjima sam oro, rukom kosio, vršio vršalicom, moja je familija imala malo zemlje, svega devet jutara. Posuđivao sam novce, kupovao, vraćao, širio se.

Danas Stankovići obrađuju 200 jutara, pred kućom natrpana balama sijena stoje četiri traktora, novi kombajn. Oko farme, na koju god stranu da pogledaš, daleko u ravnicu, sve do šuma hrasta i bukve, sve je njihovo.

Najbolje je bilo osamdesetih

Proizvedu 35 vagona pšenice, 20 vagona kukuruza, 12 soje. Predvidljivo, do grla u kreditima. Kad se zbroje anuiteti, mjesečno vraćaju oko 50.000 kuna. Farma je napravljena 2007. Ne žale se puno iako bi, kažu, mogli i bankrotirati ako otkupne cijene nastave ovako.

- Ma, najgore je bilo prije desetak godina, kad smo kupili onaj kombajn, nije nam bilo isplaćeno ni mlijeko, ni soja, ni šećerna repa, a mi sve uložili. Došlo je bilo do toga da nam isključuju struju - Ivan će.

Kaže da su mu najbolje godine, u ovih 40-ak što se na veliko bavi stočarstvom i poljoprivredom, bile početkom 80-ih, sve tamo negdje do 1985.

- S manje sam zemlje živio, a im’o k’o sad, i još više. Obrađivao sam najviše 25 jutara i kupovao nove strojeve, obnavljao sve, ma čak sam išao na more… - kaže i nasmije se pogledavajući prema svojoj Anici. - Omišalj na Krku… - potvrdno će Anica, pa uzdahne k’o da je riječ o kakvoj egzotici u dalekoj Oceaniji.

Među 17 Stankovića, nakon toga didova i bakina izleta do Omišlja gotovo da više nitko nikada nije vidio more.

- Nemamo vremena, u nas se stalno radi, stoka ne zna za svetac - uglas će familija.

Posrećilo se jedino Mateju (13), najstarijem unučetu. Lani je prvi put vidio Jadran. Deset je dana ljetovao na Viru.

- Nije bilo ništa posebno, ove godine neću ići - prokomentira potpuno neimpresioniran velikim plavetnilom te vješto skoči s golema traktora od 190 konja čija je prikolica pretrpana balama. Naučio je voziti traktor neposredno prije nego što je krenuo u školu. Dida Ivan ga hvali da “radi sve poslove, ore, tanjura” te da im “zamijeni jednog radnika, al’ ne voli tjerat’ mali traktor, samo vel’ki koji ima elektroniku, hidrauliku, joystick”.

Za razliku od njega, Daniel, mlađi unuk, neće pogledat’ traktor.

- Dobro uči pa je već sad, bit’ će, predestiniran za olovku, a ne plug.

U komunizmu se manje radilo

Od roditelja gazda Stanković nije mnogo naslijedio, veliko imanje i zemlju stvarao je desetljećima.

- Ipak, živim možda i teže negoli naši stari prije 50 godina - zaključuje.

- Štos je u tome da je danas drugačiji sistem, hrana je na tržištu sve jeftinija, a posla oko proizvodnje sve više. Ono što proizvedem, prodaj jeftino, a repromaterijali, gorivo, sve je preskupo. Mi 90 posto hrane za stoku sami proizvedemo, da kupujemo hranu, ne bi imalo smisla ovo radit’, ne bi bilo računice. Eeee, 1979. sam za četiri bika napravio ovu kuću - govori lupkajući dlanom o plastični stolnjak u kuhinji.

- Ma, i Yuga si onda uzeo - podsjeća oca Mario.

- Što danas možeš s četiri bika? Dobit’ starog Golfa od 15 godina, i to ako imaš sreće da dobiješ novce za te bikove, jer odvezu ti robu, a ako će platit’ ili neće, poslije samo javi da je ‘propala firma’ - doda Ivan.

- Dečki, istovarite bale tako da se može maknuti ono gnojivo i da raširim di je bila nekad silaža… - govori otac okrećući se starijim sinovima.

Vrijeme je za pokret, bar za dio familije.

- Staja je na kredit, lani smo uzeli i novi kombajn, jedan nam je izgorio. Imam i kredit za junice. Junice i farma na meni, kombajn na sinu. Zatvaramo se nekako od krava, od mlijeka i nešto poljoprivrede. Od poticaja i tako… - sažima računicu. - Razumijemo mi da je recesija, ali je došlo do toga da mi sada samo na cijeni mlijeka gubimo 30.000 kuna mjesečno. Krediti su veliki, a sada je repromaterijal doš’o preskup i ne možemo to financirat’ iako bi mogli još i više proizvest’ kad bi zatvarali računicu. Eto, nama je mlijeko od siječnja do lipnja otišlo dolej 80 lipa po litri, a u trgovinama cijena ista ostala. Tko je kupio te novce? Mi radimo po 16 sati, to nam je normalno, navikli smo i ne žalimo se, možemo i više, samo da to sve ima smisla - najmlađi će Nikica.

- U doba komunizma sam manje mor’o radit’, a ipak bolje živio. Im’o sam manje zemlje, stoke… - nastavlja Ivan.

- E moj, nije tebe tad nijedna zabava minula - kaže Anica prisjećajući se tih godina.

Zajednička blagajna

Otac je glava kuće, ministar financija svima.

- Do sada kome je što trebalo iz zajedničke blagajne se davalo, a sada svaki svoju plaću i ma, a ja gradim i ulažem ostalo kol’ko se više može. Ja im platim i vodu i struju, kruh, ostalo, u mojoj se kući većinom plaćaju svi računi, režije za sve sinove i snahe, puno toga… Zato snahi i sinu zajedno, za mjesec dana posla, od jutra do mraka, isplati oko 4500 kuna. Svakom minimalac.

Kod Stankovića nema pobuna, štrajkova, smjene uprave...

- Lijepa riječ razgovara svugdje, loša nigdje. Ja sam iz tak’e familije, moja mater i otac se nikad nisu svađali. Mi sve dogovorom - govori Ivan dok ostali šute. Najstariji Davor dodaje da je njemu ipak nešto lakše, on nekad s ostalima radi sve, nekad ne - ima 3500 kuna braniteljske mirovine koja mu, misli, jamči neku sigurnost.

Snaha Gizela svaku od 60 krava poznaje imenom.

- Imamo Alku, Iskru, Iku, Dunju, Bjelsu, Folmine, Belu, Martinu, Ružu, Emu...

I niti jedna, uvjerava me, nije ista.

- Pa krave imaju karakter, neke su dobre, neke nisu, k’o i ljudi.

Martina mi je najdraža, umiljata. I Bela je dobra. Dođu djeca pa ih diraju, ništa im neće te krave. Martini dadnem čokoladne bombone i napolitanke… A imamo i dvije baš zločeste. Te su iz Austrije, još im nismo dali imena - sasvim će ozbiljno, grleći Martinu, kravu pod administracijskim brojem 4188. Ona dade do 50 litara mlijeka na podoj. - Ove holstein daju više od 20 litara na podoj, neka 15, neka 18… Simentalke daju manje, 10, 11… A one tamo su sad telne, vidiš.

Krave, čvrsto vjeruje Gizela te mi i tumači generalni kozmički zakon, trebaju red i mir - “ako si ti s njima dobar, one to obilato vraćaju…” Žena koja s mnogo poštovanja govori o svojim kravama - nikada ne pije mlijeko.

- Jedino sam u trudnoći pila čokoladno, morala sam, zbog bebe… Ne jedem ni mliječne proizvode. Ni Ivan (7), sin Nikice i Sandre, neće mlijeko. - Jedino ako mu podmetneš, u pudingu, kad ne razumije da je unutra i mlijeko… 

U posljednje je vrijeme u Stankovića jedan par ruku manje. U našičkoj bolnici rodio se najmlađi Stanković, Luka, pa dok Luka ne napuni godinu dana, snaha Sanja neće se vraćati na farmu.

Na podu jogi, na jogiju guma

Spremajući reportažu, okrenuli smo mnogo brojeva seljaka i svi su nam poručili isto - nemaju vremena šetati s novinarima jer su, kažu, izgubili u ovo doba godine nekoliko dragocjenih dana vozajući traktore zagrebačkim ulicama.

Stankovići nisu bili među njima.

- Jest naš traktor bio upisan, Nikica ga je trebao gonit’, ali zadnji čas smo odlučili da nećemo, imali smo sijeno vani - kaže Ivan, ocrtavajući, valjda, ponešto od svoje životne filozofije.

Ustanu zorom, a često s poslom u ova ljetna doba potegnu do duboko u noć. Što se na njivi dade napraviti u mraku, pitam začuđeno. - Pa imaju traktori svjetla, nekad kupimo sijeno jer je preko dana temperatura previsoka, bude jako suha, pa nam pootpada list s djetelina i travnih smjesa… Po noći smo pripremali i za sjetvu, a po danu sijali. Po noći se oralo i tanjuralo, jer kratak je dan pa ne stignemo sve to - Ivan će. Vodi nas farmom i ponosno pokazuje novu staju. Objašnjava kako su nastajali podovi, krov, čime se gradilo i zašto… 

- Dolje na podu je jogi, a na jogiju guma debela. Tako da, kad leže, jogi ih grije. Skoro niti jedna krava ne leži na hodniku, već svaka ide u svoje ležište, one znaju gdje je čije mjesto. Svaka ima svoje ležište, isto k’o ljudi, rijetko koja pogriješi kad traži svoj kut.

Iako je vani oko 30 stupnjeva, u staji nije nesnošljivo vruće, nema rojeva muha. - Pazilo se i na to. Gore je lim, u sredini je sendvič, kao neka plastika ili pur-pjena, i opet dolje ispod toga lim, to je dosta skup izolator, ali, evo, isplatilo se. Po zimi je pak ovdje toplo, a i krave dobro podnose hladnoću.

Na ulazu u farmu, visoko pri krovu, na lipanjskom se suncu prži odavno zaboravljeni Djed Mraz. Unutra, pokraj kutije prve pomoći, stoji sveti Ante s ljiljanima.

- Čuli smo da je sveti Ante navodno zaštitnik stoke… - kratko će Ivan. Doduše jest, ali ne onaj Padovanski, nego sveti Antun Pustinjak…

 Napraviti fotografije Stankovića s njihovim kravama, s obzirom na brojnost, bila je operacija koja je na trenutak izgledala kao da traži logistiku kakvog Spencera Tunicka.

Zna reći mama, tata i muuuu

Krave u Stankovića same idu na pašu, ispraše iz staje ranim jutrom, vrate se pod krov nešto prije devet, kad ugrije, pa onda čekaju da padne sunce i da ponovno utrče u djetelinu. Fotografiranje je bilo najzabavnije Davidu, najmlađem sinu najmlađeg sina. Samo nešto stariji od godinu dana, zasad zna reći jedino “mama”, “tata” i “muuu”. Nesigurnim koracima otrči do Marine, one u Stankovića omiljene krave, pa joj ručicom prijeđe po njušci. Taman kad je dlan htio prinijeti vlastitim ustima, do njega dotrči majka Sandra. - On je na farmi domaći, k’o kod kuće. Pa do pet mjeseci je u mom trbuhu svaki dan bio među kravama. Nije čudo da moj David stalno viče ‘muuu’.

Kod Stankovića smo bili nekoliko sati prije nego što je (konačno) izvučena loto supersedmica. Nikica promrmlja da je ovih dana i on jednom uplatio loto. Pitam što bi s lovom.

- Riješili bi kredite i nastavili radit’ k’o i dosad. Nikako se ne bi htjeli opustit’, možda bi se malo proširili, imali do stotinjak krava - govori čovjek zapravo zadovoljan onime tko jest i što ima. - I jedna kućica na moru! - dobaci brat, tek toliko da se vidi da i u Stankovića ima nerealiziranih hedonista.

Karmela Devčić