K’o oblak jutarnji ljubav je vaša, k’o rana rosa koja nestaje. Zato sam ih preko proroka sjekao i ubijao riječima usta svojih; al’ sad će sud tvoj izaći k’o svjetlost. Jer ljubav mi je mila, ne žrtve, poznavanje Boga, ne paljenice” (Hoš 6,4-6).
Religije nema bez žrtava, a Bog na više mjesta u Svetom pismu ističe da mu žrtve nisu mile. Mila mu je samo ljubav! Jer - Ivan Evanđelist će to jasno istaknuti - Bog je Ljubav. I samo ga to zanima da mu ljudi postanu ne podložnici nego slični. Zato ih je stvorio, zato se s njima kao strpljivi i strogi i popustljivi odgojitelj tako ponaša. Zato danas preko proroka Hošee govori kako njegov narod u ljubavi nepouzdan - kao jutarnji oblak i rosa koja brzo nestaje. Ali on se u tu ljubav ipak uzda i ona će, nakon svega, pobijediti. Buknut će kao svjetlost.
Samo da ne zaglavi u krivom shvaćanju religioznosti. U cijeloj Bibliji nadahnuti pisci neumorno upozoravaju da religija mora biti vrlo revna i vrlo oprezna. Sustav žrtava s točno određenim blagdanima i obredima, čak sa strogim postovima, može savršeno funkcionirati, i svećenike i narod trajno zaokupljati - da svi budu uvjereni kako ih Bog mora poštovati i za tu im revnost plaćati na ovom i na drugom svijetu. I mogu od svega toga ne imati vremena za ljubav, za uzajamno pomaganje, za oproštenje.
Sami se sebi dive a ne dive se jedni drugima. Uvjereni u vlastitu važnost ne znaju cijeniti slabe, bolesne i - grešne. Ono što smatraju bogoslužjem od Boga ih udaljuje. Bog zato mora pedagoški dopuštati neuspjeh takve religioznosti, jer to nije put k njemu nego opasna stramputica.
U ono davno doba takva je napast u narodu - u svećenstvu i vjernicima - zaista postojala. U naše doba prošireniji je raznoliki ateizam, nemar za Boga. Opet slijepa ulica koja vodi iz zla u gore. Jer - ateizam ipak ne vodi u ljubav za kojom Bog jedino čezne.
