Veljko Barbieri (Split 1950) jedan je od najpopularnijih i najproduktivnijih hrvatskih pisaca o hrani (Barbieri, naravno, ne piše samo o hrani).
Njegov “Kuharski kanconijer” iz 2004. osvojio je više prestižnih međunarodnih nagrada, dok ga je show “Jelovnici izgubljenog vremena” učinio televizijskom zvijezdom.
Barbierijeva nova knjiga, “Priča o dalmatinskoj kuhinji”, koju je nedavno izdao zagrebački Profil (Barbieri je Profilov kućni autor), manje se bavi poviješću, etnologijom i sociologijom hrane, a više konkretnim, svakodnevno upotrebljivim receptima.
Barbieri je u “Priči o dalmatinskoj kuhinji” objavio recepte nekih danas poznatih chefova, poput Mira Bogdanovića, Gorana Albinija ili Zlatka Marinovića, pa ponešto recepata starih autora, pa čitav niz tradicionalnih recepata, kao i mnogo svojih, originalnih receptura.
Zajednička je značajka većine tih recepata da su razmjerno jednostavni i da se mogu pripremiti kod kuće, što knjigu čini potencijalno iznimno komercijalnom.
U želji da obuhvati valjda sve što se u posljednje vrijeme kuha u Dalmaciji, Barbieri je katkad otišao predaleko: posve je nejasno što u knjizi rade recepti za bolognese ili za svinjske odreske s gljivama: radi se o jelima koja sigurno nisu reprezentativna, pa ni tipična za dalmatinsku kuhinju.
No, katkad neselektivna širina u odabiru recepata (što je, rekao bih, prije svega urednička, a ne autorska pogreška), mala je zamjerka s obzirom na uistinu golemu, gotovo enciklopedijsku količinu podataka o tome što se i kako jede u Dalmaciji.
Barbierijeva nova knjiga može funkcionirati i kao dnevni priručnik za kuhanje kod kuće i kao zabavno-informativno štivo koje otvara apetit.
Priča o dalmatinskoj kuhinji
Nova knjiga može funkcionirati i kao priručnik za kuhanje i kao zabavno-informativno štivo koje otvara apetit.
