Film Bobe Jelčića “Obrana i zaštita” stiže s paradoksalnim ocjenama s ovogodišnje Pule: službeni žiri dodijelio mu je sedam Zlatnih arena, što je najveći broj još od 2007., kada ih je ratna drama Kristijana Milića “Živi i mrtvi” izborila osam (apsolutni rekord festivala), dok mu je publika dala najnižu ocjenu od svih filmova koji su prikazani u Areni. Je li žiri bio suviše blagonaklon, ili su gledatelji nešto fulali? Ne biste vjerovali, ali obje su strane na neki način bile u pravu.
Kamera iz ruke
“Obrana i zaštita” nije lak film za gledanje, pogotovo ne u Areni, gdje vas zbivanja na ekranu moraju elektrizirati kako biste zaboravili na insekte koji lete oko vas, kašljucanje susjeda i neprestano muvanje klinaca čiju je pažnju teško zadržati više od dvadesetak minuta. Jelčićev film počinje tjeskobnom situacijom, netko je umro na kauču, ne vidimo mu ni lice, no uskoro doznajemo da je to bliska osoba protagonistu koga igra Bogdan Diklić.
Kamera je neprestano iz ruke, gotovo reportažna, pravo je čudo kako sebi pronađe mjesta u skučenim stanovima gdje se radnja odigrava, a kada se i makne na ulicu, pribija se junacima uz vratove, tako da dojam nije ništa manje klaustrofobičan (da su kadrovi nešto duži, moglo bi se govoriti o skidanju vizualnog prosedea Bele Tarra ili Gusa Van Santa iz razdoblja “Slona”, no ovako to nije slučaj).
Ukoliko nemate potrebno predznanje, teško ćete shvatiti da se radnja odigrava u podijeljenom Mostaru i da je najveći problem u tome što je Dikliću, koji živi u hrvatskom dijelu grada, neugodno otići na dženazu prijatelju muslimanu, jer što će mu reći znanci, kada se ionako govorka da je “više na njihovoj nego našoj strani”.
Još kada nakon pola sata on skoči s balkona i začuje se tup udar pada na tlo, a zatim ga u narednoj sceni vidimo živa i zdrava, znatan dio gledatelja u Areni već se odlučio za jako nisku ocjenu.
Da je film prikazan u pulskom kinu Valli, koje je, recimo, Zrinko Ogresta vrlo mudro odabrao za svoje “Projekcije”, mislim da bi sud gledatelja bio neusporedivo povoljniji. Žiri zbilja nije pogriješio kada ga je obasuo tolikim brojem Zlatnih arena, a posebno je za pohvalu što su tri od njih pripale umjetnicima koji nisu hrvatski građani, Beograđaninu Bogdanu Dikliću (dobro, on je rođeni Bjelovarac i možda ima dvostruko državljanstvo), Sarajki Nadi Đurevskoj i direktoru fotografije Erolu Zubčeviću (snimio oba filma Aide Begić i berlinskog laureata “Epizoda u životu berača željeza” Danisa Tanovića), koji je također iz Sarajeva: možda je to neosjetni iskorak prema definitivnom pretvaranju nacionalnog festivala u međunarodni regionalni.
Provjereni obrazac
Po konceptu, “Obrana i zaštita” slijedi provjereni obrazac “Rašomona” Akire Kurosawe, koji je u novije doba najuspješnije promovirao Krzystof Kieslowski u svojoj “Šansi”, međutim, usprkos tome Jelčićev je pristup krajnje originalan. Dok u “Rašomonu” pratimo isti događaj ispripovijedan uvijek iz druge perspektive, a u “Šansi” junak prolazi tri krajnje različita životna puta, ovisno o tome hoće li stići na vlak koji mu izmiče, u “Obrani i zaštiti” dramaturgija je jedinstvena, bez obzira što u tri odjeljka striktno razdvojena zatamnjenjima Diklić uvijek drukčije završava: bez problema ćete njegovo ponašanje podvesti pod istu osobu, svejedno je li se ta odlučila ili ne otići na dženazu.
To je pritajeni kolebljivac koji čak i kad se pojavi u kući pokojnika, većinu vremena provede sakriven u WC-u, dovodi suprugu na rub živaca svojim ponašanjem na sahrani, sin ga ne poštuje, a nadrealni ugođaj u kojem živi najbolje se iskazuje u očekivanju poziva izvjesnog Dragana, valjda vrlo utjecajnog tipa u hrvatskom dijelu Mostara, koji nikako da ga nazove. Najuputnije je sastavljati vlastitu slagalicu iz sva tri dijela filma, jer se oni neosjetno nadopunjuju: ovako aktivnu ulogu naš gledatelj odavno nije imao u nekom ostvarenje hrvatske kinematografije.
Štos je vjerojatno u tome što je Jelčić poznata faca modernističkog teatra i neke od dosjetki iz te grane umjetnosti prilagodio je filmu, ali vrlo vješto i s velikim poznavanjem jezika medija. Najimpresivnije je što je podigrao metaforičnost, koja se sama po sebi nametala, i napravio ostvarenje koje se nadaje brojnim interpretacijama .
Poticajno otvaranje
Teško je bilo pretpostaviti da je on to u stanju, jer filmska vježba koju je napravio s kolegicom Natašom Rajković “Ono sve što znaš o meni” nije baš upućivala na poseban filmski talent. “Obrana i zaštita” je, međutim, ozbiljan iskorak ne samo na hrvatsku nego i na europsku filmsku scenu, koji vrijedi pogledati i nekoliko puta, jer ćete u svakom novom susretu s filmom otkriti detalje na koje ranije niste obratili pažnju.
Možda jednom i shvatite odakle filmu takav naslov, no ne treba žuriti. I još nešto. Očito nije loše kada se naš filmski ceh ne zatvara suviše u sebe i daje šansu kolegama s drugih umjetničkih terena, jer rezultati takvih gostovanja mogu biti itekako poticajni.