Orhan Pamuk i ja srećemo se, poput pravih turista iz filmova, odmah do crkve sv. Marka, nedaleko od znamenite kavane Florijan. Čudi me što nije čuo za Danieli, ne iz nekog posebnog razloga, već zato što je u tom divnom, starom hotelu snimana “Smrt u Veneciji”, prema istoimenom romanu jednog od njegovih literarnih ljubimaca, Thomasa Manna. Odmah kažem da su mi Mannovi Buddenbrookovi silno dosadan roman, da ne volim tako debele komade literature, a on kaže kako to da onda volim njegove debele romane. “To je drugo”, kažem. “Ti si zanimljiv”. Odlazimo u lobi hotela Danieli, gdje se, mimo svih mogućih mojih očekivanja, odjednom našlo stotinjak ljudi, pa se cijeli naš razgovor odvija u priličnoj buci, isprekidan smijehom, zdravicama, sviruckanjem po klaviru... Njemu je to u redu, kaže, premda smo oboje malko zatečeni gužvom u noći prije otvaranja Biennala. Iskreno, zaboravili smo na to. Ja sam došla vidjeti njega i Tiepolove freske, a on predaje na Venecijanskom Univerzitetu, živi u palači i piše. Život dostojan nobelovca, reklo bi se. Naš razgovor kretao se, poput Orient Expressa, između Venecije i Istanbula, i nazad.

Samo jednom sam bila u Istanbulu, prije točno deset godina. Sjećam ga se u nekom čudnom svjetlu, jer jako sam se razboljela i obilazila sam ga u visokoj temperaturi. Znam da mi se harem u palači Topkapi učinio malenim poput kokošinjca... Nabrojite pet svojih najdražih mjesta u Istanbulu, koja biste opjevali da ste pjesnik.

- Neki se dijelovi mog romana “Zovem se Crvena” događaju u Istanbulu, u palači Topkapi. Da bih pisao o njima, pročitao sam mnogo knjiga o palači, a onda sam i otišao tamo. Bilo je to jedno od čudnovatijih iskustava otkad pišem i provjeravam činjenice: bila je zima, a turski su me čitatelji prepoznali i pitali me zar ću zaista pisati o toj palači. Jer Topkapi je pravo mjesto za turiste. Istanbul koji bih ja preporučio nije toliko za turiste. Ljude koji žive u gradu ne zanimaju toliko turističke atrakcije. Istina je to što kažete o Topkapiju: palača je velika, ali nije monumentalna. Jednostavna je, poput šatora iz središnje Azije. Velika je, ali na horizontalan, ne na vertikalan način. Moja mjesta u Istanbulu su mračne aleje, zabačene ulice, siromašne četvrti, pogotovo one u povijesnim dijelovima grada.

A kakvi su vaši osjećaji prema Veneciji i Venecijancima?

Stigao sam u Veneciju na pet tjedana, predavati na Univerzitetu Foscari, Venecijanskom Univerzitetu. Živim u dijelu palače koji su iznajmili za mene.

Ovdje sam bio i na književnom festivalu, sretan sam, pišem dvije knjige. Upoznao sam vrlo ljubazne ljude s fakulteta, svog prevoditelja, koji također predaje. Predavanja su mi svake srijede, prije toga sam s kolegom prevoditeljem na kavi, pripremamo se za sat. Ujutro je sve prazno, vrijeme je divno, prohladno, podsjeća me na Istanbul. Na ulici su samo zaposleni ljudi. Iz svoje palače posjećujem druge Venecijance u njihovim palačama, unutra je mračno, nema ravnih linija, osjećate da će sve pasti. Ali, neke su palače jako bogate, podsjećaju na bogate obitelji Istanbula iz pedesetih i šezdesetih, imaju tako puno namještaja da izgledaju poput muzeja. Neki su svoj “palazzo” naslijedili od prapradjedova i još uvijek žive tamo. Naravno, uz njih imaju stanove u Rimu, Milanu, Beču, većina ih ne dolazi zimi, da ih ne uhvati reuma... Venecija je silno lijepa, jako bogata i naglašeno turistička.

Vi u Veneciji sanjate Istanbul...

Ja sam Turčin, proveo sam 55 godina u Istanbulu. Odrastao sam u melankoličnim ruševinama starog Istanbula, među starim zgradama, urušenim zidovima, vrtovima o kojima nitko ne brine, fontanama iz kojih ne teče voda. Venecija je prekrasno mjesto, ali tako puno turista koji su tu stigli na Biennale, osjećam se izvan mjesta i vremena. Pišem članke o Veneciji za mnoge novine, njemačke, engleske, talijanske, brazilske, turske... Uvijek je to pisanje o Istanbulu. Stara carstva i njihove ruševine. Ovo su dobro očuvane ruševine. Iskreno, premda pišem povijesne romane, u životu se ne radi toliko o povijesti. Današnji Turci su kao današnji Hrvati, ne traže odgovore u nečem 500 godina starom, već gledaju jedni u druge. Tu traže odgovor na povijest. Ja sam pisac. Meni je najvažnije razumjeti ljudska bića. Kod pisanja romana najvažnije je dati smisao našim životima. U tome povijest nije toliko važna. Od povijesti je važnija introspekcija.

O čemu se rade knjige koje upravo pišete?

O prvoj neću reći ni riječi, jer nikada ne govorim o nečemu što je tek na početku. Druga se sastoji iz eseja o umjetnosti romana, jer iduće ću jeseni na Univerzitetu Harvard održati šest predavanja na tu temu, a najprije ću ta predavanja napisati. Na isti je način Italo Calvino napisao svoje znamenite eseje o pisanju. To je šest poglavlja o umjetnosti romana. Svako poglavlje ima skriveni centar. Čitanje romana je traženje tog skrivenog centra. Čitajući neki roman, ponašamo se kao lovci u šumi, pretražujemo svaki trag, svaku granu, svaki list... Čak i ako pisac ne skriva namjerno, mehanizam romana je takav da čitatelj mora misliti da postoji neka tajna. Roman je tajni centar svijeta, religija ili filozofija također se obraćaju tom centru, ali ne kroz opisivanje dnevnog ili običnog života, to je ono što čini roman drukčijim. On se bavi smislom života u dubinama dnevnog postojanja. On stavlja normalni život na pijedesetal.

Uz to, obuzet sam gradnjom muzeja (takozvanog “Muzeja nevinosti” u Istanbulu u kojem će biti pohranjene stvari, koje je Kemal, junak istoimenog romana, skupljao cijeli život. Radi se o stvarima žene koju je obožavao: naušnicama, raznim sitnicama, cipelama...).

Pa, dobro, hoćete li mi reći, postoji li Kemal? (Glavni lik romana “Muzej nevinosti” koji se smrtno zaljubi u lijepu Fusun, toliko da se potkraj života odluči na gradnju muzeja posvećenog njoj - muzeja koji sada, uz pomoć njemačkih arhitekata, dovršava Orhan Pamuk u zgradi koju je kupio u Istanbulu).

Pitate me o fikcionalnosti fikcije. Tisuće ljudi me pitalo jesam li Kemal, a od toga 99 posto žena. Ali ja ne želim dokazivati da nisam Kemal niti bih to mogao, jer na dnu mog romana nalazi se ta dvostrukost. Ne mogu vam govoriti o svom duhu, a potom izjaviti da sam sve izmislio. Ili objaviti da je sadržaj moje mašte istina, pa reći “sve sam to ja, ništa nisam izmislio”. Je li Orhan Kemal? Je li Flaubert madame Bovary? Vi sigurno želite da vam kažem “da, ja sam Kemal, ali neka to bude naša tajna”. Ono što me činilo sretnim dok sam pisao taj roman su predmeti: kupovao sam ih po bazarima u Istanbulu, po dućanima, opisivao sam ih u poglavljima. Kemal je također skupljao te predmete, on je također htio muzej. Taj muzej predstavlja njegov život.

I što se trenutno zbiva s muzejom?

Nije bilo lako zgradu koju sam kupio prije 12 godina pretvoriti u muzej. Na kraju romana je mapa pomoću koje čitatelji mogu naći taj muzej. U romanu je i besplatna karta za njega. Neki su čitatelji već došli razgledati stvari od lijepe Fusun. Ali, otvaranje će biti tek 2010. Htio sam napisati taj roman o muškarcu koji je toliko opsjednut nekom ženom da želi posjedovati sve što ga podsjeća na nju, čak i prizore koje su gledali dok su zajedno šetali. Svi se nekada zaljube, neki se ljudi od toga oporave, a moj Kemal baš i ne. Opsesivna ljubav tiče se i toga da čovjek sebe shvaća previše ozbiljno, pa tako i svoje osjećaje.

Ali, ja ne mislim da strast može trajati zauvijek. Nije li ono što je zajedničko svim strastima - njihova prolaznost?

Na to nemam odgovor. Mogao bih sada s vama, da vam ugodim, raspravljati o tome što je sam izvor ljubavi. U Kemalovu slučaju, možda se i ne radi o seksualnoj ljubavi.

Jedan hrvatski roman, “Psi u trgovištu”, priča priču o Sulejmanu Veličanstvenom, Rokselani i Sulejmanovom sinu, Džihangiru. Vaša radna soba je u četvrti koja nosi Džihangirovo ime?

Moj je ured malo iza Džihangirove džamije, koju je Sulejman podigao za svog sina.

Ja sam marljiv radnik, svojim se romanima nekada bavim i po deset sati dnevno. “Zovem se Crvena” i “Muzej nježnosti” pisao sam po pet godina. Volim biti posve okupiran onim što pišem. Kad zaboravim na svoje male dnevne brige, onda sam sretan. Premda me život učinio socijalnom osobom, ja nisam socijalna osoba. Kad me Milana zatraži intervju, što da radim. Ja volim pričati o svojim knjigama, volim ih predstavljati, putovati, držati predavanja. No, laž je da se samoća za pisanje ne može naći. Kome treba samoća, naći će je.

Kad pišete o ljubavima svojih likova, koliko je vas i vaših ljubavi u njima? Vaš odnos s djevojkom Crnom Ružom iz Istanbula prilično me podsjetio na Kemala i ljepoticu Fusun.

Stidljiv sam, ne mogu pričati o tome. Uzrujao sam već svoju majku, svog brata, pretjerano pišući o nekim privatnim stvarima. Vjerujem u idealnog čitatelja kojem mogu reći sve. Volim osjećaj da pričam nekoj nepoznatoj, ali sućutnoj osobi, zato valjda i pišem.