Oscar je, ruku na srce, ipak samo reprezentativna nagrada i ništa drugo. Ako ti se posreći, dobiješ je i eventualno razigraš karijeru, ako ne - nikome ništa. Niti se po tom pozlaćenom kipiću isplati vrednovati povijest kinematografije ni filmske fenomene. Fascinantno je, međutim, koliko je velikih filmskih zvijezda Oscar zaobišao čak i u fazi nominacija, a da je za to teško naći valjanog razloga.
Uzmimo samo primjer Marilyn Monroe, ultimativne plavuše i zasigurno najvažnije filmske ikone svih vremena. Dobro, reći ćete, nije ona bila neka osobita glumica, izluđivala je Billyja Wildera na snimanju filma “Neki to vole vruće”, zbog nje su se kadrovi ponavljali do u beskonačnost, kasnila je na snimanje i filmskoj ekipi boravak na setu pretvarala u pakao. No, što bi bilo da je bilo po Wilderovu i da je ulogu Sugar Kane Kowalczyk u spomenutom filmu dobila danas zaboravljena, inače odlična glumica i plesačica Mitzi Gaynor? Ništa od glamura, ništa od dražesne naivnosti koju je toj besmrtnoj komediji podarila Marilyn.
Zašto DD, ali ne i MM?
Istina, dok je snimala za kompaniju 20th Century Fox, ona nije bila puno više od iznimno atraktivne pin-up cure, no otkako je s njima raskinula ugovor, potražila je dodatnu naobrazbu kod tadašnjeg gurua Leeja Strasberga i počela dotjerivati svoje uloge.
Napredak je bio zamjetljiv već u “Autobusnoj stanici”: za svoju interpretaciju nominirana je za Zlatni globus, koji je dobila tri godine poslije za “Neki to vole vruće”. Dvaput je nominirana i za nagradu Britanske filmske akademije (za “Sedam godina vjernosti” i “Princa i plesačicu”), a uručili su joj i talijansku nagradu David di Donatello (“Princ i plesačica”). Od Američke akademije nije dobila ništa jer se valjda suviše pojavljivala u tabloidima. Te godine kad se odlučivalo o njezinoj ulozi u “Neki to vole vruće” Oscar je pripao Francuskinji Simone Signoret za “Put u visoko društvo”, što je odabir bez prigovora, međutim među nominirane se ugurala Doris Day za komediju “Šaputanja na jastuku”, a Marilyn je zaobiđena. Valjda im se činilo da je jedna komičarka u nominacijama dovoljna. Zašto Doris, a ne Marilyn? Prva je tada bila jedna od najomiljenijih glumica u Hollywoodu, a zvijezda filma “Neki to vole vruće” baš i nije.
Oscaru nije do smijeha
Oscari su i inače mimoilazili komičare, vjerojatno stoga što su filmovi u kojima su nastupali zarađivali milijune dolara pa se smatralo da im je to dostatna naknada, iako je vještina koju su demonstrirali u svojim ulogama bila ravnopravna onoj njihovih kolega iz dramskog faha. Jerry Lewis, recimo, nikad nije nominiran za Oscara, iako mu je dvostruka uloga u “Luckastom profesoru” neosporno briljantna. Američka akademija nije reagirala čak ni kad je imao znatno ozbiljniji nastup u “Kralju komedije” Martina Scorsesea: film je, naime, propao u kinima pa zašto ga nagrađivati?! S Oscarima nije bolje prošao ni Lewisov suvremeni izdanak Jim Carrey: iako su njegove uloge u filmovima “Glup i gluplji” i “Maska” bile izvrsne, samo je “Trumanov show” predstavljao pravi “oskarovski materijal” jer je u tom filmu glumio naivca koji postupno shvaća da je samo igračka u bizarnom svjetskom reality showu. Zašto je zaobiđen? Možda mu je to bila kazna što je vratio “kreveljenje” u američku komediju, disciplinu u kojoj je svojedobno carevao upravo Jerry Lewis.
Neželjena revolucija
Poneke propuste Američke akademije lako je shvatiti. Poput Marilyn Monroe, ni Kim Novak nije u Hollywoodu slovila kao vrsna glumica, iako se pedesetih godina bez teškoća probijala na godišnju listu deset najvećih zvijezda. Ni Alfred Hitchcock nije bio oduševljen što ju je morao uzeti za glavnu ulogu u filmu “Vrtoglavica” jer je njegov prvotni odabir, glumica Vera Miles, zatrudnjela (i to s Gordonom Scottom - novim filmskim Tarzanom!). “Vrtoglavica” je naišla na mlak prijem, razlog više da nitko i ne pomisli da je Kim Novak zavrijedila nominaciju (film je ipak nominiran za najbolju scenografiju i zvuk), no pola stoljeća kasnije to je po općoj ocjeni jedan od najvažnijih filmova u povijesti kinematografije, čija bi dojmljivost bez uloge Kim Novak bila vrlo dvojbena.
Slučaj Mije Farrow i njezine uloge u “Rosemarynoj bebi” nešto je drukčiji. Film Romana Polanskog bio je 1968. veliki hit, nominiran je za Oscara za najbolji scenarij i za žensku epizodu (Ruth Gordon je naposljetku i nagrađena), no mimoiđena je interpretacija glumice bez koje ne bi bilo tako efektne cjeline. Je li problem bio u tome što se Mia Farrow tada upravo razvela od Franka Sinatre (taj brak je ionako smatran neprikladnim zbog velike razlike u dobi supružnika), ili u tome što su te godine u nominacijama dominirale veteranke? Akademija se još nije pomirila s revolucijom koja se upravo događala u hollywoodskom filmu: “Rosemaryna beba” predstavljala je dio novog vala i uopće nije nominirana u kategoriji najboljeg filma, u kojoj je te godine trijumfirao mjuzikl “Oliver!”. Znatan dio Akademijinih glasača bio je poodmakle dobi i teško je pristajao na promjene, no već sljedeće godine pokleknuo je i proglasio najboljim kontroverzni film “Ponoćni kauboj”.
Jeste li znali da Edward G. Robinson nikad nije izborio nominaciju pa ni za “Malog Cezara”, uostalom kao ni Joseph Cotten (iako su njegovi nastupi u “Građaninu Kaneu”, “Sjenci sumnje” i “Trećem čovjeku” fenomenalni)? Gary Oldman slovi kao jedan od ponajboljih suvremenih glumaca, pa dosad nikad nije nominiran, čak ni za epizodu, isto kao ni Christian Bale, koji se upravo fanatično unosi u svoje uloge: u pripremama za film “Nestajanje” smršavio je toliko da je gotovo ugrozio zdravlje, a i snimanje Herzogova “Bijega u zoru” bilo je poprilično rizično. Donald Sutherland nikad nije bio u milosti Američke akademije (uloge u “M.A.S.H.-u” i “Običnim ljudima” glasače nisu impresionirale), ali ni Richard Gere: čak ni kad je mjuzikl “Chicago” bio zasut hrpom ne baš zasluženih nominacija, njega se jedino mimoišlo.
Dobiti danas nominaciju za Oscara donekle ovisi i o umijeću reklamnih agenata koji orkestriraju kampanju u sezoni nagrada: ako film ima skroman budžet za tu svrhu, male su mu šanse da nagradi nekog od svojih glumaca priželjkivanim priznanjem. A opet, ako je podrška kritičara dostatno bučna, glasači su skloni provjeriti je li to doista tako. Katkad ne treba utrošiti ni previše novca da bi se ušlo u krug odabranih.
Schwarzenegger ili Penn
Glumački Oscari definitivno ne prolaze ispit kada ih se suoči s filmskim fenomenima. Ove godine Sandra Bullock (“Priča o prvaku”) favorit je ne samo zbog svoje izvedbe nego i zbog toga što ima vrlo dopadljivu ulogu. No neki od glumaca koji su ostvarili najpopularnije likove na ekranu nikad nisu nominirani za Oscara - recimo, Harrison Ford u serijalu o Indiani Jonesu (istina, “Otimači izgubljenog kovčega” dobili su nominaciju za najbolji film) ili Tobey McGuire (“Spiderman”). Gollum iz “Gospodara prstenova” nevjerojatna je kreacija Andyja Sarkisa, ali za nju nije nominiran s obzirom na to da glasači nisu mogli razlučiti što je udio tehnike, a što glumca. Arnold Schwarzenegger, guverner Kalifornije, možda nije vrstan glumac poput Seana Penna, dvostrukog dobitnika Oscara, no mnogi bi mijenjali “Conana” i “Terminatora” za sve što je potonji u karijeri napravio.
A Oscar ide... country pjevaču iz ‘Ludog srca’
ZAGREB - Po svoj prilici, pri kraju noćašnje dodjele Oscara, na pozornicu će se popeti Jeff Bridges kako bi primio Oscara za najbolju mušku ulogu u filmu “Ludo srce”. Tu je nagradu doista zaslužio jer je napravio sve što priliči: ne samo da je ostvario uvjerljiv lik ocvalog country pjevača nego je neprestano dočaravao supijanost, povraćao, padao u gaća- ma po podu WC-a i izgledao nedvojbeno konsterniran kad je shvatio da je izgubio dječaka povjerenog mu na čuvanje. To je interpretacija - kako se to obično kaže - oskarovskog kalibra. Pa ipak, hoćemo li ga desetljeće kasnije pamtiti upravo po toj ulozi? Ne baš. Vjerojatnije je da će Bridges i tada za nas biti Veliki Dude Lebowski, junak istoimenog filma braće Coen, zgubidan kojem su krajnji životni ciljevi provoditi se u kuglani, popiti koje pivo i popušiti joint-dva. A Bridges za tu ulogu nije nagrađivan zato što je njegova interpretacija neosjetno srasla s filmom koji je i sam “sporo sagorijevao” te danas uživa kultni status i ima više poklonika nego u razdoblju premijere.
