GRAZ - Ispred prezimena Osim redovito se stavlja prefiks - najveći. Bio je najveći trener Željezničara, izbornik jugoslavenske reprezentacije 1990. godine, trener Sturma iz njegovih najslavnijih dana i izbornik japanske nacionalne momčadi. Onda ga je “sašilo” na klupi, već je bio “na onome svijetu”, ali “Švabo”, “Strauss” ili kako ga već nisu zvali, izvukao se iz zagrljaja smrti i danas živi u Grazu. Uglavnom vrti bezbrojne kanale na TV-u i izvanredno je informiran.

- Što ste otjerali ‘onog’ Drpića? - dočekao me na vratima, dajući do znanja da je već potpuno u maksimirskoj priči.

Kao i uvijek, riječi mu sporo teku, o svakoj će razmisliti, svaku će vagnuti. Čak i danas, kada se ne smije nervirati ni u dnevnom boravku, iako, kad si nogometni trener, ni to nije jednostavno.

• Japanska epizoda je gotova, iako japanski novinari još navraćaju u Graz.

- Nisam se nadao da ću se iz Japana vratiti ‘na tri noge’, štap sam ostavio na aerodromu! Ali, stres još živi u meni, kad jednom ogrezneš u nogomet, ne možeš se toga osloboditi. Eto, gledajući Manchester United i Osaku, toliko me Ronaldo iživcirao da sam otišao s utakmice.

• Bili ste izbornik Jugoslavije i Japana, trener Željezničara, Partizana, Panathinaikosa i Sturma. Gdje je bilo najljepše?

- Kod kuće, u Želji! Kod kuće si bez opterećenja, kad odeš negdje, sam sebi namećeš pritisak! A ako ti je svejedno, brzo te ‘provale’.

• Na stogodišnjici Sturma ste proglašeni najboljim trenerom u povijesti kluba?

- Pa i bio sam u Sturmu ‘sto godina’, osam godina. Kod mene je sve u znaku brojke osam. Osam godina sam bio igrač, u Francuskoj osam godina, u Savezu osam godina, osam u Sturmu, 7,5 u Japanu.

• Koju utakmicu nećete zaboraviti?

- Uvijek se sjećaš utakmica koje su loše završile! Jedino mi je žao što s onim Željom nisam ušao u finale i igrao protiv Reala. Taj tim je bio u stanju nešto napraviti, vrlo brza, pokretljiva i nadarena momčad.

• Najbolja utakmica sa Sturmom u Ligi prvaka?

- Ako mislite da ću reći - s Dinamom - nije! Kocijan vas je ‘ubio’. Još mu ja kažem - nisi ti zabio gol, sami su si ga zabili! Sjećam se da sam na press konferenciji u Zagrebu rekao da ćemo ‘nekoga prevariti’. Ispalo je da smo prevarili Dinamo.

• Koje ste trenere posebno cijenili?

- Ružno je reći - ovog cijenim, onog ne cijenim, jer u svakom treneru gori nekakva ambicija. Neki su imali sreće da dođu u pravu momčad, da imaju ambicioznog predsjednika, ambiciozan grad i ambicioznu politiku. Moraš znati što hoće predsjednik i navijači, što žele i što mogu igrači. I politika je vrlo bitna, čudo jedno koliko se ljudi vole pojavljivati u svečanim ložama. No, vratimo se trenerima, ima ih koji ‘prave nešto’...

• Na primjer?

- Danas su treneri uglavnom - menadžeri! Imaju ideju kako bi trebali igrati i biraju igrače. Wenger ima dobar nos, ali i Boru Primorca. Eto, doveo je iz Marseillea Samira Nasrija i odmah je zabio dva gola Manchester Unitedu. Možete reći da se to ‘poklopilo’, ali - zašto se poklopilo? U Bori Primorcu ima dobrog savjetnika i o Wengeru ne možeš razmišljati bez Primorca. On mu je desna ruka, vjetar u leđa...

• Najbolji igrači koje ste trenirali?

- Ne bih želio nikoga uvrijediti...

• Na primjer, Prosinečki je najbolji hrvatski nogometaš?

- Koga vi to provjeravate, Ćiru ili sebe...

Osim će nastaviti:

- Prosinečkog sam vidio u raznim situacijama. U Zvezdi je igrao bolje nego bilo gdje! Trčao je više nego što je objektivno mogao. Obožavam igrače koji vide ono što publika i novinari ne vide i tek na kraju vidiš da je to bilo genijalno. Kao kad neke lopte odigra Gerrard.  Piksi Stojković je mogao puno trčati, ali - genije je bio Savićević. Iako, najviše sam cijenio Zlatka Vujovića! Svi su ga napadali, a on je uvijek bio u momčadi. Ne znam je li više podnio kritika ili duela, to država ne bi izdržala. S njim uopće nisi trebao razgovarati, on je znao što treba. A od Bošnjaka je to bio Safet Sušić...

• Koja vas momčad danas oduševljava?

- Arsenal je igrao brzo, lijepo, pametno. Kad te okruže u šesnaestercu, ne možeš više izać’ dok ti ne zabiju gol. Barcelona je pala, dovodili su igrače koji im nisu trebali. Nije im trebao Henry, svatko pametan je znao da će se roditi ljubomora. Sami sebi su podmetnuli nogu.

• Bili ste u Dinamu kao igrač, vratili su vas u Sarajevo. Zvao vas je Mamić u naponu snage u Maksimir, niste prihvatili. Zašto?

- U Japanu sam nekoliko puta razgovarao s Ardilesom, velikim nogometašem koji je bio u velikim klubovima. I kaže da mu je u Dinamu bilo jako dobro! Susretao sam i Miuru, još zna opsovati na hrvatskom.

• Šteta što niste došli, možda bi Dinamo koje proljeće proživio u Europi?

- Malo momčadi u Europi ima tako dobre uvjete kao Dinamo i trebali bi biti bolji. Dinamu nije problem kupiti igrače, ali očito - kupuju falš igrače. I ako često tjeraš trenere, ne možeš očekivati da će se igrači preko noći ‘prešaltati’ na novog glavnog čovjeka. Pa ga moraju hvaliti da je najbolji i najpametniji, a ponekad to treneri ozbiljno shvate. Kad bi komplimente uzimali s rezervom, bilo bi bolje...

Nogomet danas radi protiv sebe • Gledali ste Europsko prvenstvo. Što vas se najviše dojmilo? - U nogometu - ništa novo! U trendu su reprezentacije koje imaju najviše igrača u Ligi prvaka, oni diktiraju sve. Ponajprije veliku disciplinu, puno trčanja, dok na taktičkom planu nema posebnih novosti. I meni je u Japanu najteže bilo objasniti taktičku disciplinu. Danas momčad i taktiku slažeš prema protivniku, da ne izgubiš! Ne smiješ upasti u zamku da se nadigravaš sa suparnikom koji je brži i jači. Zapravo, danas je osnovni postulat nogometne filozofije - nećemo mi, ali nećete ni vi! Svi žive od boda i niti jedan trener nije lud da se upušta u rizik. • Današnji nogomet i nogomet devedesetih, kada je vaša Jugoslavija bila hit, puno se razlikuje? - Nogomet sve radi protiv sebe! Sve je više novca, i što je više para, to je nogomet bliže samoubojstvu. Ljudi će planeti ‘doći glave’, a kamoli neće - nogometu! Na svijetu postoji velik broj odličnih momčadi, koje puno koštaju. A ima i vrlo skupih igrača koji ne igraju, nitko od njih nema koristi, ni klubovi ni nogomet. Eto, Inter, možeš sastaviti dvije momčadi, ne znaš koja je bolja i svaka može biti prvak Italije.

Kad Ćiro vjeruje, vjeruju i ostali • Pokušajte nam objasniti fenomen Ćire i Bosne? - Neki ljudi žive ‘unazad’ i pamte što je netko u nekim momentima rek’o. I kad kasnije analiziraju sami sebe, bude ih stid, jer je to bilo - parolaški. Kad je Ćiro i nešto rek’o, nije razmišljao o posljedicama. No, bez obzira koliko ga tko cijenio, Ćiro je vrlo pametan čovjek i što god kaže, on zna koliko to koga boli. Da je ranije htio doći na ovo mjesto, mogao je, jer bi ga ‘oni’ uvijek prihvatili. • Može li nešto napraviti u kvalifikacijama? - Može, jer on vjeruje u neke stvari u koje obični ljudi ne vjeruju! A kad Ćiro vjeruje, vjeruju i svi ostali! I napravio je! Napravio je i s Dinamom neke stvari u koje ljudi nisu vjerovali. I u reprezentaciji je sklopio igrače u odličnu grupu. Nije mu lako pored novinara, koji sve rade kontra i da ‘zavade’, a Ćiro je u tome uspio i u Hrvatskoj, a vjerojatno će i u Bosni.

Tomislav Židak