Smješan vremenski period, pomislit će oni koji cijeli život savjesno uključuju tjelesnu aktivnost u svoje svakodnevne obveze. "Ko da je osvojila Everest", okrenut će očima zaboravljajući da su možda i sami imali tu početničku fazu. Ako ne oni sami, onda nesumnjivo ljudi u njihovoj okolini.
Ali zato će, vjerujem, oni koji su, kao i ja, godinama zanemarivali tjelovježbu ili se njome bavili tek povremeno, razumijeti ponos koji osjećam. Ne, nisam osvojila Everest, ali najmanje tri puta tjedno se po sat i po, dva preznojavam u teretani i pazim na prehranu. U usporedbi s Everestom, to je jedva Sljeme, ali polako. Preko Sljemena do Sinjala, a o daljnjim vrhovima još mi je rano razmišljati. Tko zna.
Na role umjesto u kafić
Svaki mali korak, mala promjena koju primjetim na sebi, korak je bliže cilju i dokaz više da sam se promijenila i napredujem. Primjerice, sunčano nedjeljno poslijepodne koje smo (napokon!) dočekali nisam provela na terasi kafića uz kavu, nego sam jedva dočekala da izvučem role i obiđem Jarun nekoliko puta. Zasluženo piće na terasi odradila sam, naravno, poslije toga.
Ponesena svakodnevnim situacijama u kojima mogu uposliti tijelo i iskoristiti lijepo vrijeme za bijeg u prirodu, za novi sam cilj postavila doslovno penjanje na već spomenuto Sljeme. Može li ručak u planinarskom domu bolje prijati nego nakon pentranja kroz šumu? Vjerujem da ne, provjerit ću sljedeće nedjelje!
Bez nadzora trenerice
Ovaj sam se tjedan susrela s još jednom situacijom koja je zahtijevala čeličnu volju. Službeno putovanje od četiri dana i "domaća zadaća" da barem jedan trening odradim sama. To je bio izazov, jer kad imam dogovoreni trening s trenericom najosnovniji bonton nalaže da se na njemu i pojavim, svim dilemama i predomišljanjima usprkos. Ali kada jedini dogovor imaš sam sa sobom, a TI si jedna divna, tolerantna osoba koja se neće ljutiti ako spavaš sat vremena duže, onda si puno fleksibilniji i spremniji na kompromise.
"Ma još samo deset minuta pa ću ustati... Ma ajde još pet, kakve ima veze..."
Ipak ustanem, dokopam se hotelske teretane i trake za trčanje i počinje nova serija pregovora.
"A možda da skratim trčanje pa umjesto pola sata otrčim 15 minuta... Ma dvije serije trbušnjaka će sigurno biti dovoljne... " Poput vražićka na lijevom ramenu, kompromisna Lana predlaže mi da ubrzam cijeli trening jer bogati hotelski doručak čeka u prizemlju.
Hrana neće pobjeći...
Ali onda se ipak probudi savjest, probudi se onaj čovječuljak na desnom ramenu koji želi biti fit, koji želi skinuti još nekoliko kilograma i ponosno se u kolovozu skinuti u badić na nekoj dalmatinskoj plaži.
"Ne radiš to zbog drugih, ne radiš zbog trenerice i ne radiš zbog čitatelja. Ovo radiš zbog sebe i izvoliš trenirati kako bog zapovijeda!"
Da šefe, suprotno svojim političkim uvjerenjima odlučujem poslušati desnog lika i odradim trening kako spada. Doručak neće nigdje pobjeći!
Kako teretana u hotelu nije najbolje opremljena spravama za vježbanje, one su mi odlično poslužile da se zagrijem, dok sam za druge vježbe koristila samo komad poda. Trbušnjaci, čučnjevi, sklekovi (još uvijek samo ženski, i to jedva...) dokaz su da se zaista može vježbati bilo gdje ako postoji volja!
Moram priznati da je na putovanju bilo puno teže biti pristojan za stolom, pogotovo kada je krenuo ručak od osam slijedova. Ipak, pobijedila sam u borbi s desertom.
A onaj slijed viška koji sam ipak smazala riješit ću sutra kad se napokon, prvi put ove godine, bacim u more!
