Vrati nam obitelj! Vrati nam tatu iz zatvora! - viče majka preko telefona.
S druge strane žice, njena 9-godišnja kćerka.
Prošla je godina dana otkad je majci ispričala kako ju tata zlostavlja. S curicom je od 6. do 9. godine imao učestale vaginalne, oralne i analne spolne odnose. A kada je u majci potražila spas pa joj nakon dugo vremena priznala što se događa između nje i oca, ova ju je istukla.
A nastavak životne priče ove djevojčice, još je gori nego početak. Godinu dana dolazi na tretmane kod psihologa, a svo to vrijeme, iako je smještena u udomiteljskoj obitelji, majka ju zove dva puta tjedno kako bi joj preko telefona vikala da je razorila brak i obitelj.
Po izlasku oca iz pritvora ona se opet vraća svojim roditeljima, onim istima što su je zlostavljali i optuživali za laž, a nakon novih fizičkih ugnjetavanja od strane oca, završava u domu.
Tamo pak i sama zlostavlja manju djecu, dok istovremeno trpi seksualno zlostavljanje od starijih štićenika. Bježi iz doma, prestaje dolaziti na tretmane, i uskoro nestaje iz vidokruga stručnih službi.
I takvih majki ima, priča Gordana Buljan Flander, ravnateljica Poliklinike za zaštitu djece grada Zagreba, koje će na vapaj djeteta što trpi zlostavljanje radije odabrati metodu negiranja nego potražiti pomoć, a nasilnika u obitelji udaljiti od vlastite kćeri.
Njihov je postotak znatno manji, kaže Buljan Flander, od onih majki koje uistinu nisu znale kako član obitelji dijete zlostavlja pod vlastitim krovom, ali većina takve djece na kraju psiholozima povjeri žalosnu činjenicu: to što im majka nije pomogla palo im je teže od svih strahota koje su godinama proživljavali od strane nasilnika.
Za suprugu muškarca iz Babine Grede koji je prije manje od mjesec dana priveden jer je optužen za zlostavljanje malodobne djece, psiholozi su ustvrdili kako boluje od Stockholmskog sindroma. Majka je godinama živjela u kući u kojoj su se svakodnevno odvijale strahote, a čak i kada je sve izašlo na vidjelo kazala je kako svog supruga neće ostaviti.
Odabrani zlostavljači
Ima pak i onih majki koje će zlostavljanje nad djetetom svjesno prikrivati.
Desetogodišnju je djevojčicu vlastiti otac gotovo svakodnevno tukao šakama, rukama i nogama, a povremeno joj i glavom udarao o stol. Kada bi modrice bile jasno vidljive, majka bi ih prikrivala puderom kako bi kćerku mogla poslati u školu. A kada niti puder nije pomagao - učiteljici je pisala ispričnice.
Većina majki koje propuste pomoći svojem djetetu, kaže Buljan Flander, zapravo i same sudjeluju u zlostavljanju bilo da su dugo čuvanu obiteljsku tajnu prikrivale, bilo da su se pravile kako se ništa ne događa.
- Teško je reći zašto do toga dolazi. Sigurno bitnu ulogu igra i psihološki faktor, odnosno činjenica kako je majci teže prihvatiti da je dijete zlostavljao partner kojeg je sama odabrala, nego da je ono sve izmislilo kako bi na sebe skrenulo pažnju. A još je veći problem što takve majke vrlo rijetko dolaze na psihološki tretman. Stvari na vidjelo često puta izađu tek nakon što je dijete izdvojeno iz obitelji pa, bez straha da će njegovo priznanje čuti i roditelj, psiholozima povjeri što se uistinu događalo - ispričala je ravnateljica.
Važno je pritom procijeniti, objašnjava psihologinja Bruna Profaca, razloge zbog kojih je došlo do nezaštićivanja djeteta: postoje li eventualni psihički problemi, dugogodišnja izloženost nasilju, kakvi su roditeljski kapaciteti, koliko roditelj ima uvid u vlastite postupke i slično.
- U svakom slučaju, ukoliko je i drugi roditelj sudjelovao u zlostavljanju, on više nije “nezlostavljajući roditelj”. Tijekom tretmana s djetetom, bitno je pronaći mu druge sigurne osobe u njegovoj okolini koji mu mogu biti podrška u oporavku.
Također, ne treba zaboraviti kako je teško prihvatiti da je dijete bilo zlostavljano. Roditelj pritom može imati niz reakcija kao što su osjećaj bespomoćnosti, tuge, ljutnje, strah, stid, negiranje, promjene u vrijednostima itd. - kaže Profaca.
Drugo lice zlostavljanja
Većinom majki iz primjera, objašnjava Buljan Flander, na kraju se nadležne institucije rijetko bave iako su stručnjaci dužni obavijestiti nadležni centar za socijalnu skrb. Policija potom istražuje slučaj, a na kraju, ako se dokažu propusti, podiže i kaznenu prijavu zbog zanemarivanja djeteta.
Koliki je ukupan broj majki prijavljenih zbog toga što su propustile pomoći djetetu, a svjedočile su zlostavljanju nije poznato, jer prijave zbog zanemarivanja uključuju i ostale oblike zapuštanja djece, doznajemo.
- Problem je naprosto u odnosu prema takvim slučajevima. Nažalost, nadležne institucije puno se rjeđe bave roditeljima koji su o nasilju znali, ali ga nisu prijavili, nego onima koji ga čine, iako je istina kako je i jedno i drugo oblik zlostavljanja. Tako nešto kod nas je još potrebno osvijestiti - zaključuje Buljan Flander.
Ugledni predavači iz inozemstva
Poliklinika za zaštitu djece grada Zagreba, koju već godinama uspješno vodi ravnateljica Gordana Buljan Flander, ovih je dana ugostila američku psihologinju Barbaru Bonner. Ravnateljica Centra za zlostavljanu i zapuštenu djecu u sklopu Odjela za pedijatriju pri Sveučilištu u Oklahomi, u Hrvatsku je stigla kako bi kroz predavanja podijelila američka iskustva s hrvatskim kolegama te im pomogla u radu sa zlostavljanom djecom i nezlostavljajućim roditeljima.
