Vladimir Stanković trebao se je možda i drukčije javiti, a sad se pojavio s knjigom koja je pravo iznenađenje. Na koricama pobožna fotografija oslikanog prozora koji prepoznajemo iz kapele bogoslovnog sjemeništa na Kaptolu, a naslov sasvim pobožan, upravo u skladu s tekućom svećeničkom godinom, “Biti svećenik po srcu Isusovu”.
Riječ je o čovjeku koji više nego itko drugi poznaje svu Crkvu u Hrvata - u domovini, a osobito u raseljenju po svim kontinentima.
Od davne 1969. do najnovijih godina njegova je hrvatska katolička misija bila cijeli svijet. Ljudi su mu kao crkvenom čovjeku vjerovali; često im je dolazio s kardinalom Kuharićem i drugim našim biskupima.
Od početka se je trudio da Hrvati gdje god živjeli ne zaborave domovinu - da ne budu podložnici ni emigranskih organizacija ni jugoslavenskih ambasada.
Najviše njegovim zauzimanjem i zauzimanjem stotina hrvatskih svećenika koji su na njegovu preporuku hrvatski biskupi slali, a tamošnji ih primali i pomagali, Hrvatska je izvan domovine u pravi čas bila najvećim dijelom jedinstvena i mogla je u godinama borbe za hrvatsku neovisnost pružati domovini silnu materijalnu i političku pomoć.
Mnogi su se od tih Hrvata nadali vratiti u slobodnu državu - što se, na žalost nije dogodilo.
U slobodnoj domovini za njih ni za njihov stečeni novac nije se našlo mjesta. Drugi su se znali snaći i preuzeti vlast bez njih. I kao da opet imamo dvije Hrvatske.
Sada nam taj mons. Vladimir Stanković pruža uvid u svoj osobni dnevnik iz prve godine bogoslovskog studija zaista davne šk. god. 1949./50. To kao da je drugi čovjek, a nije.
Dnevnik nije bio namijenjen javnosti, jedva je nagovoren da se bez promjene objavi. Tako suvremeni čitatelji mogu saznati kako su se zapravo odgajali mladi svećenici u onim najtežim godinama. U jednostavnoj proučenoj i čvrstoj vjeri i ljubavi prema Bogu i hrvatskom narodu - sigurni da će komunistička vlast mnogo zla učiniti i - propasti. Je li to sudbina svake vlasti koja Crkvu ne shvaća ozbiljno.
