To nije istina, prekinula me je službenica neljubazno, a namrštila se i umirovljenica koja je na poštanskom šalteru upravo plaćala račune. Njih dvije gledale su me kao da sam bubnuo nešto nepristojno, kao da sam ne znam kako drsko uvrijedio njihovo otočko mjesto. I takva reakcija dočekivala je fotoreportera Dubravca i mene gdje god smo ušli, u pošti, dućanu, kafiću, u mesnici i na trafici. Uočljivo neraspoloženi za razgovor o ovoj temi ili čak neskriveno neprijateljski otresiti, uvjeravali su nas kako je podatak neistinit i kako metode izračuna Državnog zavoda za statistiku moraju u nečemu biti pogrešne ako su našli da, od svih mjesta u Hrvatskoj, baš ovdje, u Smokvici na Korčuli, ima najviše neudanih žena.
“Mi ovde da smo neudane? Pa, eto, neka dođu iz Zagreba da nas poudaju”, rekla je svadljivo umirovljenica u poštanskom uredu i to je bilo sve što je htjela reći.
Osjećao sam se neželjeno poput uljeza dok sam se raspitivao o ovoj pojavi, mještani su izmicali preda mnom kao da sam porezni inspektor u fiskalnom nadzoru i to je užasno frustriralo. Ako ste povučena osoba, nesigurni introvert kao ja, i otrpite lagani stres svaki put kad morate razgovarati s nepoznatima, vrlo je neugodno kad vam dvadeset njih, više ili manje uljudno, kaže da odjebete. U čitavoj srednjoj školi nije me valjda toliko žena odbilo kao u Smokvici ta dva dana.
Da nisu kontali udovice
Ali, mogu ih razumjeti. Stvar je intimna i osjetljiva. Teško je zaista upitati ženu zašto nije udana, a da ne ispadnete bezobzirni idiot, osobito u našoj okrutnoj patrijarhalnoj kulturi koja izrazima stara cura i usidjelica već i u jeziku obezvređuje one bez muža.
Krenuli smo stoga od muškaraca, vjerujući da će njma biti lakše govoriti o tome. U pusti, vreli popodnevni sat našli smo tri umirovljenika pod zidom, u sjeni što se tamna i duboka kao britvom zasijecala u zasljepljujući bijeli kamen.
Još od postanka svijeta njih trojica sjede tu i živo se sjećaju svega, doba bogova i doba junaka, kad se ovdje živjelo od sječe borova. Upravo u ovo doba godine, po najljućoj pripeci su ih obarali sjekirama i prodavali za ogrjev. Brodovi s bačvama pošipa plovili su tada po cijelom Jadranu, a svaki austrougarski vojnik, to zacijelo niste znali, primao je dnevno sljedovanje od pola litre vina u limenoj posudici koja se zvala pićona.
“Drugačije je onda bilo, momci i cure normalno su se upoznavali i ženili, obično na plesu. Svake subote bio je ples u domu i svatko je sebi našao par, pa i ako nije bio baš prilika”, ispripovjedio nam je Ivan Baničević i u nekoliko koraka zorno opisao jednoga mještanina, zaboravili smo ime, što je onako čaplinovski hodao, skupljenih natkoljenica, a široko od koljena niže.
“I on se oženio?” zapanjio sam se ja vedro.
“Sina je imao”, prisnažio je Kuzma Šaletić.
Takvo je, eto, vrijeme bilo da se narod bez problema vjenčavao, župnik je jedva stizao parove upisati u crkvene knjige, a danas je to zbog nečega postala muka. Premda je i njima trojici bilo čudno kad su na televiziji čuli ono o neudanim Smokvičankama. Ne znaju objasniti kako je to izašlo iz kompjutera Statističkog zavoda.
“Da nisu kontali udovice”, pretpostavio je Ivan i odmah ih krenuo na prste brojati.
Da sam na mjestu njegove zakonite, ja bih se zabrinuo kako on zna do jednu koja je ostala bez muža.
“Ne, udovice su druga kategorija”, zaustavio sam ga. “Nego, kad smo kod toga, je li znate da je u Hrvatskoj šest puta više udovica nego udovaca?”
“Gone nas nemilo!” uzviknuo je tada Kuzma Pecotić nekakvim ogorčenim tonom, kao da se čudi kako i njega nije zadesila nevesela sudbina da supruga svježim krizantemama kiti njegovo posljednje počivalište.
“Ma, sve je išlo kvragu”, zaključio je Ivan. “U naše doba do vojske si se mogao zabavljati, ali kad bi se vratio iz vojske, ako si se s nekom počeo viđati, to je bilo gotovo. Nju si morao oženiti. Muškarac je morao imati čast. Držati do djevojačkog poštenja.”
A možda je u tome stvar, pomislio sam. Možda je problem nastao od toga da živimo u vremenu bez časti?
‘Što se to vas tiče’
Ipak, to nije objasnilo našu zagonetku. Pravi odgovor počeo se promaljati kad smo se u sumrak ponovno našli za šankom u kafiću, u na trenutke gotovoj incidentnoj atmosferi među nekolicinom mlađih muškaraca. Počeli smo loše. Dočekali su nas s nepovjerenjem i netrpeljivošću, a na kraju, kako obično bude, konobarica Ane nije stizala poslužiti sva pića kojima smo se međusobno čašćavali.
“A šta to vas briga?” rekao nam je Nikola kad su naposljetku naši odnosi nešto zatoplili. “Šta se ikoga od vas tiče što je moja žena neudana?
“Tvoja žena je neudana? Jesi svjestan kako je čudno to što si upravo kazao?” upozorio sam ga.
“Zašto bi bilo čudno? Imamo dijete, živimo skupa već četiri godine, sve je isto kao da smo se vjenčali. I jednom ćemo se možda i vjenčati, napravit ćemo veliki pir, ali ne opterećujem se hoće li to biti za godinu dana, za deset godina ili nikad.”
“Ali, znam da žene to često zna mučiti. Žene vole vjenčanice”, rekao sam ja. “Dogodilo ti se vjerojatno ipak da te je tvoja Bepina koji put u kasnu uru u postelji trknula nogom i upitala: Luiđi, kad ćeš me odvest prid oltar?”
“Nikad”, kazao je Nikola rezolutno, a jednaku stvar je rekao i njegov prijatelj Neno, koji je također nevjenčano živio s majkom svoga djeteta. Ni jedan ni drugi nisu nam htjeli kazati svoja prezimena, a uslikati su se dali nevoljkije nego za policijsku evidenciju.
“Oženit ćemo se kad plate po kilu”, govorio je Neno šaljivo svojoj ženi, a “plate po kilu” odnosi se na lokalnu vinariju koja ima ružnu i neodgojenu naviku zaboraviti ponijeti novac kad otkupljuje grožđe od vinogradara. Vinarija je u međuvremenu bankrotirala, a Neno i žena, pogađate, više ne žive zajedno.
Bilo bi, međutim, nešto nepravedno vinariju optužiti da nije došlo do vjenčanja jer s vjenčanjima se narod ovdje ni inače ne žuri. Mnogo je njih u Smokvici kojima su, kako su to slikovito opisali, vlastita djeca na svadbi nosila barjak. Još su radikalniji u susjednom Blatu. Ima, pričaju, slučaj da su dvoje Blaćana istom u šezdesetima, kad su im se već i unuci izrodili, otišli u matičara srediti papirologiju, a takav običaj, navodno, seže još iz davnih vremena, kad je bilo prirodno da parovi neko vrijeme žive nevjenčano. “Brak na probu”, kako su ga zvali, napravljen je da se izbjegnu genetske deformacije uobičajene u skučenim otočkim zajednicama.
Ne bih vam znao je li to istina. Pošto kupio, po to prodao.
No, čini se kako zaista ima nešto u tome. Martina Marelić iz Turističke zajednice priča nam kako je čak i Crkva, tradicionalna i stroga, popustljiva s ovom folklornom znamenitošću. Prvo će dijete župnik krstiti žmireći na činjenicu da majka i otac, kako bi se reklo, žive u grijehu, a vjenčani list traže tek kad razvratnici dođu s drugim potomkom u naručju. No, bila je prava muka susresti se s nekom takvom. Statističke smokvičke Bepine cijela su se dva dana sramežljivo skrivale pred nama. Martina ih je redom nazivala i samo žalosno odmahivala glavom, a mi smo polako postajali sve očajniji.
Pukom srećom došli smo na kraju do Ilone Pecotić već kad je crkveno zvono odbilo dvanaest sati, a ona zatvarala frizerski salon prije popodnevnog odmora. Lijepa plava žena rodila je tri sina, dvojica su već odrasli, dvadeset i devetnaest godina, a onda dugo, dugo nije bilo ništa dok nije, kao desert, mali slatkiš na kraju, došao Duje. Sve te godine ona u dobru i zlu živi s Draženom Burazerom i za to vrijeme napravila je stotine frizura za vjenčanje, nakovrčala bezbrojne mladenke, a da sama nikad nije poželjela biti na njihovu mjestu. Doduše, kad vidite one jezive dugačke uvojke kakvi su u velikoj modi među mladenkama, razumljivo je zašto Ilona nije ljubomorna.
Ništa od udvaračica
“Uopće ne patim za tim”, kaže ona bezbrižno. Njezin je muškarac voli i bez vjenčanog lista i zlatnog prstena, upravo kao i ona njega. Oni dijele stol, postelju i brigu za djecu, plaćaju račune kao i svaki vjenčani par. Na posljednjem popisu stanovništva Ilona se mirno izjasnila kao neudana, ne doživljavajući se nimalo zakinutom zbog toga. Pa ni njezinom srednjem Šimi u školi nikad nije predstavljalo problem objasniti razrednici zašto se mama i tata različito prezivaju.
Uzbudljivo je zvučalo otići u mjesto s najviše neudanih u Hrvatskoj. Očekivali smo da će nas iz svake kuće slobodne smokvičke namiguše mamiti vinom i smokvama, ali otkrilo se da je stvarnost razočaravajuće drugačija. Žene, istina, nisu dočekale onaj, što kažu, najsretniji dan u životu, ali imaju muževe. Predsjednik jedne slavonske općine, gdje je Statistički zavod našao najviše neoženjenih tipova, najavio je dolazak na Korčulu sa svojim najboljim kandidatima, no čini se da od toga na kraju neće biti znatnije koristi. Mudrije im je možda da se okrenu put Moldavije i Ukrajine.