Papa Benedikt XVI. nije osudio ateiste i proglasio ih kao osobe snagama tmina i zla. Štoviše, iz Crkve tvrde da su njegove riječi sasvim pogrešno interpretirane i da je Benedikt XVI. itekako otvoren za dijalog s ateistima. Odnosno, da je Papa govorio o "znanstvenom ateizmu" u kontekstu odbacivanja Boga. Što je, zapravo, rekao Papa?

Govoreći o božićnom ozračju u katehezi na općoj audijenciji 3. siječnja, papa Benedikt XVI., između ostaloga, rekao je kako "o Božiću odjekuje u cijelom svijetu jednostavan i dojmljiv navještaj: "Bog nas ljubi". Citirajući Ivanovo evanđelje: "Mi ljubimo - kaže sveti Ivan - jer on nas prije uzljubi" (1 Iv 4,19).

"Ovo otajstvo već je povjereno u naše ruke kako bismo, kušajući božansku ljubav, živjeli u odnosu prema nebeskim stvarnostima, tražeći ponajprije Kraljevstvo i njegovu pravednost, sigurni da će nam ostalo, sve ostalo biti dano u izobilju (usp. Mt 6,33). Da bismo rasli u toj svijesti, pomaže nam duhovno ozračje božićnoga vremena. Radost Božića ne dozvoljava nam, međutim, da zaboravimo na otajstvo zla (mysterium iniquitatis), na moć tmina koja želi zatamniti sjaj božanskoga svjetla.

U proslovu svoga Evanđelja, koje se višekratno naviješta kroz ove dane, evanđelist Ivan piše: "Svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze" (Iv 1,5). To je drama odbijanja Krista, koja se, kao i u prošlosti, i danas pokazuje i izriče na toliko raznih načina. Možda su čak i podmukliji i opasniji oblici odbacivanja Boga u suvremeno doba: od jasnog odbijanja ravnodušnosti, od znanstvenog ateizma, do prikazivanja nekog moderniziranog Isusa, ili još bolje, postmoderniziranog.

To je neki Isus-čovjek, sveden na običnog "učitelja mudrosti" i lišen svoga božanstva; ili Isus toliko idealiziran da se čini ponekad kao da je lik iz neke bajke. No Isus, pravi Bog i pravi Čovjek, ne prestaje nuditi svoje Evanđelje svima, znajući da je on "znak osporavan... da se razotkriju namisli mnogih srdaca", kao što je to prorokovao starac Šimun (usp. Lk 2,32-33), rekao je papa Benedikt XVI.

Dobro je što se počelo raspravljati o odnosu Crkve i ateista, iako tema nije nova, posebno nakon Drugog vatikanskog koncila. No, ovoga puta proizvoljno je iskrivljen Papin tekst ALDO SINKOVIĆ novinar hrvatskog programa Radio Vatikana

No, dobro je da je došlo do rasprave o odnosu Crkve i ateista, tvrdi ugledni novinar hrvatskog programa Radio Vatikana Aldo Sinković. Tema nije nova, posebno nakon Drugog vatikanskog koncila. U mnogim se crkvenim područjima o tome raspravlja. U Vatikanu je postojalo i posebno Vijeće za one koji ne vjeruju. Sada je uključeno u vijeće za kulturu. Dakle i ateisti su uključeni u kulturno djelovanje.

Ovog je puta, međutim, izabran i proizvoljno iskrivljen Papin tekst, što potvrđuje i činjenica da se na njega nisu osvrnule nijedne druge novine u svijetu, koje su inače vrlo osjetljive na tu temu.

Vjerujem da kad bi navedeno stajalište prema ateistima bilo moguće pronaći i među recima Papine kateheze tijekom opće audijencije, da bi se o tome raspisala većina svjetskih, a ne samo hrvatskih medija. Možda bi bilo dobro objaviti i analizirati cijeli Papin govor", kaže Aldo Sinković.

Donedavni voditelj Tiskovnog ureda Hrvatske biskupske konferencije i glavni urednik Ike, a sada u upravi izdavačke kuće "Kršćanska sadašnjost", vlč. Anton Šuljić, kaže kako je Papa, zapravo, govorio hermetičnim jezikom kateheze, a ne egzaktnim i eksplicitnim znanstvenim rječnikom.

"Nije mi namjera braniti Papu, jer se on valjda i sam zna obraniti i jer to, na koncu, nije niti potrebno. Siguran sam, naime, da Papa ne može poći dalje od koncilskoga nauka u kojemu nema osude ateizma. Kad je govorio o misteriju zla (mysterium iniqutatis), on je govorio biblijskim jezikom simbola pa je tako spomenuo da "moć tmina" želi zatamniti sjaj božanskoga svjetla.

U tom kontekstu nije izričito spomenuo ateiste, ali je kao još podmuklije i opasnije, podcrtavam, za vjernike i vjeru, spomenuo "jasno odbijanje ravnodušnosti" i "znanstveni ateizam" te moderniziranog, odnosno "postmoderniziranog" Isusa. Nije, dakle, riječ o ateistima već o ateizmu. A to je ipak velika razlika", kaže vlč. Šuljić i dodaje kako Papini komentatori "sigurno ne bi pogriješili kad bi malo više htjeli razumjeti duh, kontekst i cjelinu govora od vlastite 'ekskluzive'".

"No, to je već pitanje etike. Svakako bi ovom prigodom bilo dobro istaknuti ono što se upisuje u prinose blagopokojnoga kardinala Franje Šepera koncilskoj raspravi o ateizmu, a kasnije i dokumentima II. vatikanskog koncila, kad je on za ateizam u svijetu dijelom okrivio i vjernike te njihovu nedosljednost i loš primjer.

Ateizam u svim monoteističkim religijama predstavlja izazov vjeri i stoga se ističe kao opasnost. No, valja razlikovati ateizam kao pojavu od ateista kao konkretnih ljudi. Budući da vjernici trebaju vjerovati kako je i ateist stvoren na sliku i priliku Božju te da je i on dijete Božje, znao on to ili ne, ateist nipošto nije netko tko bi samim tim bio sluga zla ili "moći tmina" pa stoga ateist nije niti neprijatelj. A to mijenja i duh i optiku.

Siguran sam da to Papa nije zaboravio. Zar bi se onda sastajao s tako brojnim predstavnicima i agnostika i ateista i drugih religija", pita vlč. Anton Šuljić. Međutim, austrijska teologinja Anna Maria Grünfelder uvjerena je kako se radi o još jednom pokazivanju pravoga lica "čuvara vjere" Josepha Ratzingera.

"Zaista ne razumijem graktanje oko te papine izjave, na primjer, dnevnik Talijanske biskupske konferencije "L'avvenire" prešao je preko toga, ne spomenuvši je ni jednom riječju. Ta, stav o ateistima posve je na Ratzingerovoj liniji, koja vodi od instrukcije "Dominus Jesus" iz rujna 2000., preko Regensburške izjave sve do sadašnjeg diktuma. Ratzinger je ipak bio i ostao prefekt Kongregacije za vjeru, koja ima bdjeti nad pravovjerjem, tj. nad vjerom u Jedinu svetu katoličku i apostolsku Crkvu. Sjećate li se crkvene doktrine "extra ecclesiam nulla salus" (izvan Crkve, ali ne bilo kakve, nego Katoličke crkve, nema spasa).

 Papa je uz to sasvim na liniji Prvog vatikanskog sabora, koji je naučavao da je čovjekov naravni um sposoban spoznati istinu = Bog", kaže Anna Maria Grünfelder dodajući kako je Ratzinger u nekoliko sjajnih novinskih intervjua i napisa obrazložio svoje povjerenje u spoznajnu snagu čovjekova uma - da bi ujedno izrazio žaljenje zbog modern(ističk)e filozofije, koja načelno sumnja u spoznaju, a poglavito u sposobonost spoznati metafizičke istine.

"Ratzinger ne vjeruje da je uzrok toj modernističkoj skepsi poniznost i pomirba s ljudskom ograničenošću. Naprotiv, Ratzinger u odbijanju filozofije "slabe misli" ("slaboga subjekta", "pensiero debole") vidi čovjekovu obijest, pobunu protiv Onoga tko je moćniji od čovjeka, tj. bunt protiv Boga.

Osim toga, on u sumnjama u spoznaju vidi i "izgovor", "ispriku" za proizvoljnost, za moderni eklekticizam, koji si skroji vjeru iz vjerskih istina a la carte", tvrdi ona i kaže kako Papinu izjavu o atestima treba, sagledavati pred pozadinom Ratzingerova stila razmišljanja, koji je obilježila skolastička škola te da Ratzinger, uza sve briljantno poznavanje europske misaone tradicije, nije kreativni filozof i nije se uzdignuo kritičkim propitkivanjem na usvojenim tradicijama.

Ratzinger će sjajno tumačiti baštinjenu tradiciju, ali neće razumjeti zašto biste željeli postaviti kritička pitanja. Imamo posla s vrlo jasnom, određenom, i u tom smislu 'netolerantnom' Crkvom i Papom ANNA MARIA GRÜNFELDER austrijska teologinja

"On će sjajno tumačiti baštinjenu tradiciju, ali jamačno neće razumjeti, zašto biste željeli postaviti kritička pitanja. Takvo iskustvo je ponio sa sobom nakon razgovora u rujnu 2005. Hans Kueng, s kojim je Ratzinger, kao s bivšim kolegom, navodno sjajno i sadržajno diskutirao, a da se dijametralno suprotstavljena polazišta nisu približila ni za milimetar.

To znači da Ratzinger kao papa ne vidi razloga za preispitivanje svojih stavova", kaže teologinja Grünfelder, tvrdeći kako je inače habitus Katoličke crkve da ne priznaje pogreške, odnosno, priznaje svoje zablude nakon više stoljeća.

"Ratzinger uz to u mnogočemu kopira svojeg prethodnika Wojtylu. Glede odnosa prema nevjernicima, ateistima i agnosticima pak ne vidi razloga, zašto njima iskazati poštovanje.

Ratzinger se, naime, izjašnjavao opetovano o tome da tolerancija koja prijeđe preko nespojivih suprotnosti i proturječnosti, nije prava tolerancija, nego ta ista proizvoljnost, površnost, subjektivnost, kakvu on spočitava modernističkim filozofima.

Ratzinger želi jasno odrediti granice sporazumijevanja ideološki suprotstavljenih tabora - onda se može govoriti o tolerantnom uvažavanju protivnika. Uvjerena sam da ni Benedikt XVI. nesporazumijevanje i ideloški nepomirljive razlike ne smatra razlogom da se s ideološkim protivnikom ne surađuje na drugim područjima - a on to i želi, poglavito u pitanjima od presudne važnosti za cjelokupno čovječanstvo.

Kao što su mir, razoružavanje, obustava nuklearne prijetnje, glad i neimaština, borbu protiv siromaštva, pitanja razvitka, itd.", kaže ona, tvrdeći kako Papin stav zaista nije "tolerantan" u istom smislu, u kojem sekularno društvo tolerantno živi s pluralizmima.

"On zastupa Crkvu koja želi, prigodno i zgodno ili nezgodno, inzistirati na istini - i on će to zahtijevati od drugih, koji ne dijele njegov svjetonazor. Na primjer, od islamskih zemalja da poštuju slobodu savjesti i vjere te kršćanima daju pripadajuća ljudska prava. Imamo posla s vrlo jasnom, određenom, i u tom smislu "netolerantnom" Crkvom i Papom.

Vjernici katolici moći će se bolje i pouzdanije osloniti na crkveno naučavanje - to će nesigurne duše zacijelo umiriti. Osobno vjerujem da će to dovesti do intelektualnog (misaonog) sužavanja individualnih sloboda.

Dobit ćemo katoličko stado koje se s puta osamostaljivanja i samoodgovornosti svakog vjernika /svake vjernice vraća na pravac posluha i djetinjastog oslanjanja na crkveni autoritet. No ateisti ne moraju strahovati - nije na papi da im odredi njihovu definitivnu sudbinu.

Ta, papa je samo Božji namjesnik, a ne sam Bog. Papa nije stvorio ni pakao, ni čistilište, ni raj. Posljednju riječ nad čovjekovim vječnim odredištem ima zacijelo Bog, a ne Ratzinger. Ja kao agnostik ću i dalje mirno spavati", kaže Anna Maria Gruenfelder.

     Dopisnik Jutarnjeg iz Rima Inoslav Bešker analizira istupe Pape i njegova prethodnika

               Benedikt XVI. govori isto što i Ivan Pavao, ali oštrije

Vraća li nas ovaj Papa u srednji vijek? Govori li jezikom prošlih vremena, za razliku od njegova prethodnika koji je govorio jezikom suvremenosti?

To su samo neka od pitanja koja su nam ovih dana upućena, poslije nekoliko po sadržaju i stilu raznorodnih, ali po usmjerenju prilično srodnih izjava poglavara Katoličke crkve pape Benedikta XVI.

U naputku za prefekta Kongregacije za božanski kult kardinala Francisa Arinzea, objavljenome potkraj lanjske godine, Papa insistira da se u svim jezicima formula korištena u Misalu ujednači s latinskim prijevodom grčkih izvornika i da se kaže da je Isus umro za spas mnogih, a ne za spas svih ljudi (kao što se tumači a gdjegdje se i izrijekom govorilo za euharistijske pretvorbe vina u krv Kristovu).

U katehezi uz prvu ovogodišnju opću audijenciju Papa je rekao da se "misterij zla, moć tmina" u naše doba očituje u "još podlijim i opasnijim oblicima": kroz opredjeljenja "od ateizma koji se povodi za znanošću do predstavljanja takozvanoga moderniziranoga ili postmoderniziranog Isusa".

U homiliji na misi za Bogojavljenje Papa se suprotstavlja "gigantizmu masovnih medija", optužujući nas en bloc da ljudima zamagljujemo mogućnost "kritičkog mišljenja", da ih guramo ka neprihvatljivom modelu globalizacije i novoga svjetskog poretka, a da ne smije biti nikakvoga novoga svjetskog poretka koji ne bi bio "temeljen na duhovnoj obnovi"? Kakvoj, naravno na onoj usredotočenoj u Kristu.

Svijet se mora pokloniti Isusu kao što su se poklonili mudraci s Istoka, legendarna sveta tri kralja. Ne samo kršćanski svijet, nego i pripadnici "velikih nekršćanskih religijskih tradicija", kojima se "danas više nego ikada treba obratiti, pozvavši ih da se sučele sa svjetlošću Krista, koji je došao ne dokinuti, nego upotpuniti i dovršiti sve što je ruka Božja napisala u religijskoj povijesti civilizacije".

Ivan Pavao II. odobrio je za objavljivanje dokument 'Dominus lesus' u kojemu je tadašnji kardinal Ratzinger izrazio u suštini iste kristocentrične nazore koje i sada zastupa

Posve je jasno da navedeni citati (a našlo bi ih se još, ne malo) nisu slučajno sabrani u kratkome vremenskom odsječku, nego se doimaju kao izraz jednoga te istog projekta.

Možda su okosnica neke buduće kristološke enciklike, a svakako su rezultat htijenja pape teologa Ratzingera da u zatvoren sustav, primjeren tradiciji njemačkoga filozofskog mišljenja, sabere osnovne ciljeve Katoličke crkve pod Benediktom XVI, u svijetu globaliziranu ekonomski i informacijski.

Ovako sabrani, oni poručuju svijetu: Krist je došao spasiti mnoge, ali ne sve i svakoga. Njegov spas rezerviran je samo za one koji Krista prihvaćaju kao jedini put, istinu i život.

Ateisti, ravnodušni, a i oni koji Krista modeliraju po svome uvidu u svijet, potrošačkome ili naprosto površnome, koji Krista vide kao nekoga bajkovitog pomiritelja i ikonu "new agea", ili ga samo "moderniziraju",  objektivno djeluju kao instrument Pakla i Sotone.

Nade ima za židove i muslimane, hinduiste i budiste, ako shvate da su njihove vjere pobrale samo manji dio onoga što je ruka Božja pisala kroz proroke i vjerske reformatore, a da je jedinu kompletnu i božanski savršenu poruku jedinog Boga donio Isus. Nade ima i za političare i sve tvorce novog poretka, ali samo ako taj poredak modeliraju po Kristu i njegovoj poruci.

Ne kaže se, ali logično proizlazi: na tom putu, jedinoj šansi za spas, jedini mogući vođa je Katolička crkva predvođena Papom, jedino ona u potpunosti može sabrati mnoge da nađu spas, dok ostali na nj mogu naići samo slučajno, eventualno posebnom milošću, ali nipošto samo po naputcima svoje vjere, dok su oni koji ne vjeruju izgubljeni, kao i oni koji ne mare.

Naravno da nam se može prigovoriti da vadimo pojedine rečenice ili dijelove rečenica iz konteksta u kojemu su izgovorene, iz šireg i uravnoteženijeg sadržaja, da činimo praktički istu grešku kao i oni koji su u Papinoj regensburškoj magistralnoj lekciji primijetili samo anakron i u današnjem dobu strašan citat davnoga bizantskoga carskog mrzitelja muslimana.

Ovdje, međutim, nisu posrijedi tuđi citati, odabrani manje ili više sretno, nego riječi rimskog Pape, glave magisterija Katoličke crkve, najbrojnije i najbolje organizirane vjerske zajednice u suvremenom svijetu. Te riječi i te ideje ne mogu ne proizvesti učinak.

Odgovor na pitanje je li Benedikt XVI u sukobu sa suvremenošću ipak ovisi o tome s koje - ili sa čije  strane se gleda. Suvremenost nikada nije bila jednoznačno definirana samo onim što je u tom vremenu bilo novo. Arijanstvo je bilo novija varijanta kršćanstva, u nekom trenutku se mogla doimati suvremenijom - ali je nestalo, iščezlo, pa se s naknadnom pameću može reći da nije ono odredilo tadašnju suvremenost.

Islam, nastao znatno kasnije, ne samo da je opstao, nego je u sadašnjosti - po proširenosti i organiziranosti - najozbiljnija konkurencija katolištvu. Islam je sigurno odredio suvremenost doba u kojemu je nastao. Esenstvo, u trenutku svoga djelovanja potpuno minoritarna grupa i  u židovskim razmjerima, nekmoli u svjetskima, uspjelo je kroz Ivana Krstitelja i samoga Isusa djelovati na kasnije suvremenosti daleko prodornije i trajnije nego arijanstvo.

Manihejstvo je odavno iščezlo s pozornice religija, navodno i svjetonazora - a ipak i danas, kao i u prošlosti, ekstremisti u kršćanstvu i u islamu doimaju se kadikad više sljedbenicima Manija, za koga valjda nisu ni čuli, negoli Isusa ili Muhammeda.

Ako imamo na umu samo tih nekoliko povijesnih primjera - možemo li, i s koliko prava, reći da je baš new age suvremenost, pa da je Papa u sukobu sa suvremenošću utoliko što je tako žestoko protiv new agea?

S druge strane, i ono što Papa pejorativno naziva scijentističkim ateizmom, to jest traženjem odgovora na finalna pitanja u znanosti, također nije ništa nova, od Lukrecija, barem, pa do danas. Ateizam oslonjen na znanosti i sam je tradicija, makar kroz stoljeća bio u manjini (ali je, ako ćemo po tome, vjerojatno znatno mnogoljudniji od religijskog židovstva).

Suvremenost čine i inovacija i tradicija. Suvremeni trenutak određen je samo onom inovacijom koja će opstati i (nešto) kasnije, ali i samo onom tradicijom koja neće nestati nešto kasnije. Papa ne govori protiv suvremenosti, nego u ime tradicije koju vidi ugroženom unatoč brojnosti - jer je svjestan da u relativnoj većini katolika u svijetu nije malo onih koji se katolicima deklariraju iz ovog ili onog konformizma. Odatle proizlaze neki od glavnih prigovora.

Jedan od prvih je da bez čvrste vjere i bez koncepta Boga nema valjane etike. Epikurejstvo - sa svojom izrazitom etičkom strogošću - pokazalo je još u antici da ta primjedba ne stoji.

Ni jedno istraživanje nije potvrdilo čak ni sjenu pretpostavke da je religioznih ili nereligioznih, ili pak pripadnika specifične religije, veći ili manji postotak među ubojicama ili među lopovima ili među ratnim zločincima nego u ukupnoj populaciji. A to indirektno opovrgava grubu tezu da bez religije nema morala.

Papa ne govori protiv suvremenosti, nego u ime tradicije koju vidi ugroženom unatoč brojnosti - jer je svjestan da u relativnoj većini katolika u svijetu nije malo onih koji se katolicima deklariraju iz ovog ili onog konformizma

Govori li Benedikt XVI nešto drugo negoli je govorio Ivan Pavao II? Prethodni papa je sav svoj dugi pontifikat posvetio upravo suzbijanju ateizma, u ovom ili onom obliku, kao i vjerskog ravnodušja, osuđivao je potrošaštvo i hedonizam.

Odakle dojam da je Benedikt XVI drukčiji? Prije svega odatle što je Ivan Pavao II komunicirao mnogo pažljivije. Iako je i on bio sveučilišni profesor, papa Wojtyla znao je izbjeći diskurs ex cathedra, što papa Ratzinger neće ili ne zna, pa su njegove formulacije istodobno i jasnije i grublje.

Napokon, Ivan Pavao II je odobrio za objavljivanje dokument Dominus Iesus u kojemu je tadašnji kardinal Ratzinger izrazio u suštini iste kristocentrične nazore koje i sada zastupa. Baš iz centralne pozicije Isusa Krista u kršćanstvu, koju je pregnantno izrazio još u dokumentu Dominus Iesus, Benedikt XVI sada izvlači poziv svima da se pokore Isusu, onakvome kakvoga je profilirala tradicija (nipošto "moderniziranome" ili "postmoderniziranome").

Logično je da onda Benedikt XVI najmanje ima prigovoriti pravoslavnoj tradiciji, te da se protiv ateizma hoće tješnje družiti s pripadnicima drugih velikih religija. Samo što je Ivan Pavao II suradnju nudio a Benedikt XVI je zahtijeva, što je papa Wojtyla nalazio inicijative koje objedinjuju (poput molitve za mir u Assisiju), a Benedikt dijeli.

Nakon svega, dolazimo u napast da se pitamo je li Benedikt XVI nasljednik Ivana Pavla II, obrazovanoga u duhu njemačke filozofije ali protagonista Crkve otvorene svijetu, ili je nastavljač Grgura VII, Nijemca Hildebranda, koji je najizrazitije htio svijet okrenut Crkvi (s papom nad kraljevima)?


Darko Pavičić;Iz Rima Inoslav Bešker