Objavljeno:  03.04.2010

Papa pozvao da se ne poštuje zakon o dozvoli abortusa

Riječi Benedikta XVI o pravu i pravdi, izrečene u homiliji na vatikanskoj misi posvete ulja u Veliki četvrtak, opet otvaraju pitanje odnosa Katoličke crkve i pravne države, a onda i crkve i države uopće. Povijesno gledano, posrijedi je tema koja nije sišla s dnevnog reda od sukoba između dvojice Nijemaca, rimskog pape Grgura VII i rimskog cara Heinricha IV, te koja se vazda ponovo postavlja, pa i ondje gdje su religija i država naizgled razdvojene, po načelu koje je Cavour definirao zgodno, ali neprecizno: “Slobodna Crkva u slobodnoj državi.”

Papa je naglasio kako kršćani kao dobri građani poštuju pravo i čine ono što je pravo i dobro, ali odbijaju činiti ono što u zakonskom poretku na snazi nije pravo nego nepravda. Tako je “i danas za kršćane važno ne priznati nepravdu koja je dignuta na razinu zakona - na primjer, kada je riječ o ubojstvu nerođene nevine djece”.

Papa je višekratno naglasio da kršćani to čine nenasilno. Posrijedi može biti pasivna rezistencija, posrijedi može biti i zakonski regulirana protimba savjesti: u Italiji, kad je već abortus uzet kao primjer, 70 posto ginekologa priziva protimbu savjesti i odbija obavljati abortus, koji je u talijanski pravni sustav ušao protiv volje svih tadašnjih velikih stranaka, uključujući i Talijansku komunističku partiju, ali je pravo na abortus izboreno referendumom koji jest, doduše, inicirala manjinska Radikalska stranka, ali se na njemu izjasnila većina uglavnom katoličkog pučanstva.

Demokratsko opredjeljenje

To znači da su se za ono što Crkva smatra nepravdom demokratski izjasnili sami katolici, protiv magisterija svoje Crkve, protiv politike svojih stranaka.

Naravno, nije a priori dobro sve što se u demokraciji odluči demokratskom većinom glasova. Klasičan je primjer da je i Hitler došao na vlast posve demokratskim putem. Kao najgori, ali nipošto jedini masovni ubojica. Štoviše, dok je Hitler izabran samo jednom, prije zločina (ali na temelju zločinačkog programa), i u novijoj povijesti imamo slučajeve gdje su ratni zločinci i akteri genocida izabrani, posve demokratski, i pošto su zločine već učinili, kao evidentan dokaz da se njihova politička nacija demokratski opredijelila za zločin. I to zločin sankcioniran međunarodnim pravom i postupkom nadležnoga međunarodnog suda.

Banaliziranje abortusa

Dok se u Hrvatskoj borba protiv abortusa vodi i gerilskim podvalama starih i u praksi odavno prevladanih snimaka (osobno sam neke od njih koristio u opremi prvog broja nove serije časopisa Pitanja 1975, dakle prije 35, a ne 25 godina), u Italiji pobjednička Sjeverna liga nastoji spriječiti već odobrenu uporabu aportivne pilule RU486, i to u korist metoda koje su gore i koje ostavljaju teže posljedice.

Jedno od obrazloženje protivnika glasi da nije dopustivo “banalizirati abortus”. Korištenje jedne pilule uklanja i zadnji trag fizičke intervencije, svodi abortus na isti postupak koji se rabi pri kontracepciji, oduzima mu onaj mesarski aspekt koji je dolazio do izražaja osobito u “kućnoj radinosti”, kada su korištene pletaće igle, a ne barem kirete, i kada je postotak i sterilnosti i smrti majki bio daleko veći nego pri sadašnjim metodama (dok se tvrdi da pilula svodi na ništicu i opasnost od sterilnosti i opasnost od infekcije). Važan dio antiaborcionističkog pokreta igra na tezu: “što gore to bolje”, koju je osobito propagirao drug Stalin. Prema svecu i tropar, reklo bi se u nekim pravoslavnim krajevima.

Kad nisam dosad razumio, teško da ću ikada, pod stare dane, razumjeti zašto raznovrsne vlasti, i crkvene i državne, više vole djelovati represijom na posljedice nego akcijom na uzroke.

Još 1941 su katolički biskupi u tadašnjoj Jugoslaviji u svojoj pastirskoj poslanici digli glas protiv “bijele kuge”, demografskog opadanja. To im je bilo, očito, veoma važno. Jer to su i spomenuli i istaknuli, potpuno prešutjevši, na primjer, fašizam, koji je nepuna dva mjeseca kasnije provalio ratom u kojemu je izgubljeno oko 1,023.000 živote i u kojemu je nastao dodatni demografski manjak od oko 700.000 života (nezačetih i nerođenih), što je nadmašilo sve dotadašnje brojke pripisane “bijeloj kugi”.

Poticanje kontracepcije

U posljednjih 20 godina u Hrvatskoj (ali i u drugim nekim zemljama) postalo je daleko skuplje imati djecu nego prije. Pogoršala se razina neposredne dječje zaštite, reterirala je mreža dječjih jaslica, dječjih vrtića, dječjih doplataka, pedijatrijske službe itd. Sva obećanja o materijalnim poticajima majkama pala su u vodu kao puka ideološka magla. Obećavane su po tri godine mirovine za svako dijete, a smanjeno je trajanje rodiljnog dopusta.

Svime time izravno se potiču i “bijela kuga”, i kontracepcija, i abortus (kao daleko gore rješenje), ali trebalo se načekati da napokon barem netko iz Crkve uspostavi razliku pa rekne da se abortusom krši Božja zapovijed “Ne ubij!”, a fizičkom kontracepcijom Božja zapovijed “Ne sagriješi bludno!”. Božja zapovijed je Božja zapovijed, ali prosta ljudska savjest ipak vidi stanovitu moralnu razliku između ubojstva i bluda, pa ni kazne nisu jednake čak ni u Crkvi. Ali već godinama ne čujem da je itko opetovao tu tezu. Dakle, ne da se ne popravljaju uzroci koji potiču (i) abortus, nego se pogoršavaju. I to u razdoblju u kojemu je u Hrvatskoj gotovo neprestano na vlasti stranka koja tvrdi da je kršćanski inspirirana.

U Italiji izbliza pratim slučaj žene, ne više baš ni mlade, koja je emigrirala ponajprije radi majčinstva, jer u Italiji nije ni slučajno mogla dobiti zaposlenje na neodređeno, a s kratkoročnim ugovorima nije imala nikakvu zaštitu u slučaju trudnoće ili poroda. I to zahvaljujući stranci čiji prvaci sada zabranjuju abortivnu pilulu. Otišla je u katoličku državu, ali sa socijalistima na vlasti, gdje i zaposlene na određeno vrijeme zadržavaju socijalna i zdravstvena prava čak i kad se odluče roditi.

Čvrsta odluka Crkve

Najlakše je igrati se generala poslije bitke, kada su zakoni već izazvali posljedice, najlakše je onda pravedno grmjeti protiv “majki ubojica” i pozivati na pravedan otpor nepravednim zakonima koji sankcioniraju posljedice - ali je licemjerno i, dopustite, pokvareno pritom posve prešutjeti nepravednost zakona i poretka koji takvim posljedicama urađa.

Tu vrhovni crkveni magisterij ima očita dva metra. Kada se “teologija oslobođenja” zauzimala za pravdu iznad zakona, dobila je po njonji, odlučnom akcijom pape Ivana Pavla II i prefekta Kongregacije za nauk vjere kardinala Ratzingera. Kada je abortus posrijedi, tada je otpor zakonu pravedan.

Nije promijenjeno samo jedno: čvrsta odluka Crkve da ona procjenjuje što je pravedno, a što nije, da ona sudi pravnoj državi. Ali ne na temelju jasnih kriterija, nego po ideološkoj arbitrarnosti.ƒ

Broj preporuka: 27