Martin De Porres iz Južne Amerike, Lime, umro je 3. studenog 1639. Proglašen je blaženim 1837. a svetim tek 1962. Svećenik nije nikad postao, ali narod ga je još za života smatrao i štovao kao sveca. Nevolja je bila u tome što je rođen kao izvanbračno dijete. Bijeli otac bogataš nije ga priznavao, odgajala ga je u tuzi crna majka robinja. Još nedavno smo mogli čuti kako prije obreda primanja sakramenta svetoga reda voditelj glasno upozorava da se ne bi usudio pristupiti koji “spurius” - što znači izvanbračno dijete.
Je li to bila diskriminacija, ili tek čuvanje ugleda svećeničkog staleža - ili možda načelna sumnja u karakter tih koji nisu odgajani u normalnoj obitelji? Ipak je bilo moguće polaganjem redovničkih zavjeta ukloniti tu zapreku. Možda se smatralo da pripadnost velikoj redovničkoj obitelji nadomješta manjak naravne obitelji.
Nije čudno što je Sveta Stolica čekala više od tri stoljeća da ga proglasi svecem. Ali je čudno - pravo i znakovito - da su toga redovnika koji nije postao svećenik nego je služio kao samostanski vratar i brijač - još za njegova života smatrali svecem i da ga je narod nastavio štovati cijela tri stoljeća do kanonizacije. Tu je papa samo potvrdio ono što je narod od početka po svom porivu vjere znao.
Martin je bio jednostavan, stalno u poslu i u zanosu molitve. Zabilježeni su i provjereni slučajevi bilokacije - čudesne nazočnosti na više mjesta. Nikad se nije micao iz Lime - a misionari u Africi, Kini i Japanu svjedoče da ih je pohađao i u poteškoćama ih bodrio.
No, u sramotnom prodoru Europljana u Latinsku Ameriku, u neopisivom ponižavanju što su ga crncima zadavali navodno kršteni Europljani - Isus je eto našao načina proslaviti ono najponiženije da čovjeka kojega su kao dječaka zvali “Pas mulat” - baš u ovo vrijeme Crkva proglasi izvanrednim svecem.
