Prvi put u Hrvatsku Paul Stubbs došao je 1993., kao profesor socijalnog rada, područja koje je prije predavao na britanskom sveučilištu Bradford.  Na sveučilištu nije bio sretan, pa je godinu dana proveo u Češkoj, baveći se socijalnim radom. Tamo je čuo reklamu Suncokreta, lokalne nevladine organizacije u Hrvatskoj, koja je tražila volontere s iskustvom za rad u kampu za izbjeglice.

U dječjem kampu u Savudriji, gdje su bile smještene uglavnom izbjeglice iz srednje Bosne, Stubbs je kao socijalni radnik proveo devet mjeseci. Za njegov ostanak u Hrvatskoj presudno je bilo poznanstvo s današnjom suprugom koja je također radila u Suncokretu. Vjenčali su se 1995. i danas imaju dvoje djece. Na Ekonomskom institutu zaposlilo se 2003.

Jedan je od koautora studije o socijalnoj politici u Hrvatskoj koja je nedavno upućena Europskoj komisiji u kojoj se, među ostalim, ističe da Hrvatska ne troši previše na socijalu i da nema nekog značajnijeg odstupanja od drugih europskih zemalja. Sasvim suprotno onome što to tvrde mnogi domaći ekonomisti i međunarodne organizacije. 

• S obzirom na to da se ističe kako Hrvatska previše troši na socijalu i da je sustav neracionalan, može li se reći da socijalna politika nije osobito problematična?

- Na prvi pogled, Hrvatska nema velikih socijalnih problema. Puno je bolja nego Bugarska i Rumunjska. Problem je u tome što je takozvana 'socijala' na zadnjem mjestu u javnom životu i politici.

• Dojam je upravo suprotan, da je socijala svima na prvom mjestu?

- U tome je paradoks. Nedostaje aktivna socijalna politika, prava procjena potreba i dijalog sa svim sudionicima sustava. Na prvom su mjestu oni koji su najglasniji, primjerice branitelji. Jedan od glavnih problema hrvatskog socijalnog sustava je velika moć profesionalaca. Još je jako prisutan tradicionalni sustav u kojem ste u superiornijem položaju ako ste studirali psihologiju i neku medicinsku disciplinu. Ti profesionalci u sustavu dobivaju značajna sredstva i imaju preveliku moć prema korisnicima. Ako naša djeca imaju posebne potrebe, još smo u situaciji da se koriste većinom medicinski kriteriji pri određivanju potreba te djece i roditelja. Danas imamo previše djece u institucijama i u domovima, ne zbog siromaštva kao u Rumunjskoj i Bugarskoj, već zbog tog kategorizacijskog pristupa.

• Zašto tvrdite da Hrvatska ne izdvaja previše za socijalu?

Pogrešno je misliti da rast automatski osigurava bolje mogućnosti za sve

- U sferi socijalne zaštite za najugroženije kategorije, Hrvatska izdvaja manje nego susjedne zemlje i EU. U UNDP-ovu izvješću o društvenom razvoju u Hrvatskoj za 2006. Siniša Zrinščak i ja pokazujemo da se udjel socijalnih izdataka smanjuje nakon 2000., na oko 24 posto BDP-a. No s troškovima treba biti pažljiv jer su neki skriveni i imamo velik problem s podacima. Krajem 80-ih, sustav je bio jako razvijen. Smanjenje BDP-a 90-ih uzrokovalo je rast izdataka za troškove zdravstva u BDP-u, ali to je rezultat pada životnog standarda, te je stoga veći udio zdravstvenih troškova samo djelomično slika realne situacije. Reforma takvog sustava je dugoročan proces i ponekad mislim da neke brojke koje danas često koriste Svjetska banka i MMF potpuno zapostavljaju te činjenice.

• Želite reći da sam iznos troškova za socijalu nije problem?

- Mi smo zagovornici mudre socijalne politike, s naglaskom na fleksibilnost. Socijalna politika u Hrvatskoj temelji se na ideologiji. Liberalni, ili neoliberalni ekonomisti ističu da mi trošimo previše na socijalu. Ta je priča staromodna. Socijaldemokratska ideologija tvrdi suprotno: da se troši premalo. Mi smo za socijalnu politiku koja se temelji na brojkama (dokazima). Moramo točno znati koliko se izdvaja za pojedino područje.

• Protekle četiri godine pokazalo se da se Hrvatska najviše brine o umirovljenicima i da se mirovinski sustav stalno pokušava popraviti. Brine li vas njegova održivost?

- Citirat ću novu mantru EU: mirovinski sustav ima dva velika cilja, prvi je financijska održivost, a drugi je da sustav svima garantira socijalno adekvatni minimum. Taj balans svagdje je teško postići. Mudra socijalna poltika kaže da nam je potrebna fleksibilnost, da možemo raditi do 70 ili 75 godine, uzeti u obzir rad, starenje, prihod... Sustav treba reagirati na promjene, ali ne na način da jednom odlukom dobijemo tisuću kuna više, a drugom izgubimo 800 kuna. 

• Što je glavni nedostatak sustava? 

- Zrinščak i ja govorimo o socijalnoj politici pod utjecajem interesnih skupina. Imamo dvije velike i utjecajne skupine: umirovljenike i branitelje. S obzirom na godine i iskustvo, populacija veterana je dio radno najsposobnije populacije. I onda nam sustav kaže da je bolje da ostanu kod kuće i dobiju mirovinu. Zbog takvog pristupa tim ljudima sada je u Hrvatskoj prosječno 40 posto penzionera mlađih od 65 godina. Je li to racionalno? Naravno da nije.

• Kada bi Vlada htjela riješiti taj problem u skladu s novom mantrom EU, što bi bio njezin racionalni izbor? 

- Prvi korak bio bi ispraviti već postojeće neracionalnosti u sustavu, a one su bile prisutne već dvaput. Vjerovanje da je za branitelje bolje da ostanu kod kuće i ne rade ništa potpuno je neracionalno. Također, u 90-im je jedno od rješenja bila prijevremena mirovina zbog nedostatka posla. Korigiranje tih neracionalnosti nije jednostavno, ali je nužno zbog stvorenih problematičnih očekivanja. Ona su važan dio svakodnevne politike i ne možemo ih promijeniti bez javne rasprave s pravim podacima i scenarijima. Ako netko kaže da nemamo izbor, u krivu je. Preživio sam Margaret Thatcher i njezin pristup: 'There is no alternative', ali u politici uvijek ima više alternativa.

• Smatra se da je europska socijalna politika prepreka za ekonomski razvoj i globalnu konkurentnost. Što će trpjeti, sigurnost ili ekonomija?

- Pogrešno je stavljati ekonomiju i konkurentnost na prvo mjesto, te misliti da će rast automatski osigurati bolje mogućnosti za sve. Trebamo aktivnu socijalnu politiku, motivirati ljude da nađu najefikasnija rješenja svog problema, a profesionalci su samo pomoć na tom putu. Ako ste izvan tržišta rada i trebate pomoć, ne trebate zato biti stigmatizirani. To je holistički pristup EU. Moramo biti svjesni da je socijalna politika zapravo socijalna investicija, ne samo trošak.

• Ekonomski rast, dakle, manje je važan?

- Ne shvaćam tu opsesiju kao rast. Albanija ima rast od 6-7 posto, a Njemačka 1 posto i gdje se kvalitetnije živi? Trebamo se brinuti za budućnost zbog faktora kao što je globalno zatopljenje, ne samo zbog rasta. Ne razmišlja se dovoljno o kvaliteti života, okoliša, socijalnih odnosa i ta vrsta razmišljanja prisutna je zadnjih 30 godina. Ima mnogo ljudi koji danas u Hrvatskoj rade puno više nego prije, a nisam siguran da kvalitetnije žive. Važan je održivi razvoj, a ne rast.

Možda bi opet trebalo uvesti 'šegrtovanje'  • Jedan od problema u Hrvatskoj je dugoročna nezaposlenost i niska stopa sudjelovanja na tržištu rada. Kako vidite rješenje tog problema?  - Golem je broj ljudi između 18 i 25 godina koji imaju motivaciju, ali nemaju posla, ili nisu nikada radili. Udio žena na tržištu rada i grupe mladi-stari ljudi od 55 do 65 godina je suboptimalan, kao i grupe ljudi s posebnim potrebama. Stopa participacije svih tih grupa relativno je mala. Možda bi ponovno trebalo uvesti 'šegrtovanje', ali u novom, modernijem obliku. Drugi je problem regionalna nejednakost. Opasnost leži u tome da se samo promoviraju nejednakosti na tržištu rada, a istovremeno se zaboravlja da prepreke mobilnosti mogu same po sebi biti socijalna prednost.

Izdvajanje za socijalu manje nego u EU U sferi socijalne zaštite za najugroženije kategorije, Hrvatska izdvaja manje nego susjedne zemlje i EU. U nedavno objavljenom UNDP-ovu izvješću o društvenom razvoju u Hrvatskoj za 2006.,  Siniša Zrinščak i ja pokazujemo da se udjel socijalnih izdataka smanjuje nakon 2000., na oko 24 posto BDP-a.

Neracionalan pristup prema veteranima S obzirom na godine i iskustvo, populacija veterana je dio radno najsposobnije populacije. I onda nam sustav kaže da je bolje da ostanu kod kuće i dobiju mirovinu. Zbog takvog pristupa tim ljudima sada je u Hrvatskoj prosječno 40 posto penzionera mlađih od 65 godina. Je li to racionalno? Naravno da nije.

Nelogična opsesija ekonomskim rastom Ne shvaćam tu opsesiju gospodarskim rastom. Albanija ima rast od 6-7 posto, a Njemačka 1 posto, i gdje je bolja kvaliteta života? Ne razmišlja se dovoljno o globalnom zatopljenju, kvaliteti života, okoliša, socijalnih odnosa i ta vrsta razmišljanja prisutna je zadnjih 30 godina.

Marina Klepo