Severina Vučković, najpopularnija pjevačica zabavne glazbe na Balkanu, nastavlja svoj kazališno-estradni crossover. Ipak je djetinjstvo provela u kazalištu, a ne samo kao zrela žena glumila barunicu Castelli u “Glembajevima” u riječkom Hrvatskom narodnom kazalištu. Njezinu predstojeću regionalnu turneju što počinje 23. ožujka upravo u Rijeci režirat će slovenski redatelj Tomaž Pandur. Rekao bih, povezuje ih prije svega to što ne rade za honorar s manje od četiri nule. U eurima. Oboje su, štoviše, kojiput, zaradili i honorar s pet nula. U eurima. Toliko bi, oboje, zapravo trebali zaraditi i od ove turneje.
Indikator krize
Tomaž Pandur slavan je, među ostalim, i po tome što je recimo preklani, ustvrdili su slovenski mediji, zatražio najveći honorar u povijesti slovenske opere, a vjerojatno i teatra kao takvog. Za režiju dakle spektakla “Crne maske”, u mariborskom Slovenskom narodnom gledališču, zatražio je 70 tisuća eura.
Kolegica Nora Krstulović, s portala Teatar.hr, bila je istražila koliko je zagrebačko Hrvatsko narodno kazalište pak stajala prošlosezonska koprodukcija s poduzećem Pandur Theatres predstave “Rat i mir”. Tvrdi da, po najkonzervativnijoj procjeni, troškovi nisu bili niži od 200 tisuća eura.
Tomaž Pandur s parama je spretan koliko i Goran Bregović, s kojim je Severina eto već bila lijepo surađivala, i novac očito nije problem. Uostalom, cijeli projekt neće platiti porezni obveznici nego sponzori i građani koji kupe ulaznicu. Nema, dakle, u cijelom slučaju ničega kontroverznog. Možda je ova raskošna turneja tek još jedan u nizu indikatora krize.
Naime, novac nije nestao. Samo se prerasporedio. Siromašni imaju još manje, a oni koji su uspjeli - još više.
Desetke pjevačica već je propalo, a narod nekoga mora čuti. Zato ovi preostali rade, i zarađuju, i umjesto ovih što su propali. Slično je i u teatru, osobito hrvatskom. Stoga je i naziv turneje upravo sretno pogođen: “Dobrodošao u klub”.
Tomaž Pandur nije u svom fahu, poput Severine, samo balkanska nego je on i europska zvijezda.
Snobovski Balkan
Režirao je i u berlinskoj Staatsoper, i u madridskom Teatro Espańol, i u hamburškom Thalia Theatre, gdje je postavio, 2001. - 2002., ni manje ni više nego Danteovu Božanstvenu komediju: i Pakao i Raj i Čistilište. Poput spomenutog Bregovića, devedesete je godine prošlog stoljeća pak proveo crpeći balkansku konjunkturu u europskom kontekstu. Napravio je, među ostalim, u Grčkoj 1997., predstavu “Silence of the Balkans”.
Balkan je dakle u svima njima. Doduše, rekli bismo, onaj snobovski i liberalni Balkan. Pandurove predstave mogu se tumačiti kao visokoestetizirani sletovi, pomno aranžirani, na granici kiča i ironije. Tako će vjerojatno biti i ovaj put. Za Severinin koncert Tomaž Pandur je odabrao dakako i probran krug suradnika. Tu je, kao i uvijek, njegova sestra i menadžerica Livia Pandur, angažirana kao dramaturginja.
Za “slikovne” efekte zadužen je filmski i video umjetnik Dorijan Kolundžija iz Galerije 12, kostime je osmislio Marko Mitanovski, koreografiju Anže Škrubej, a nastupa i njegov plesni ansambl Maestro. Pandurova estetika može se čitati i u queer ključu. Ona je dakle i svojevrsna reakcija na patrijarhalno, heteroseksualno sivilo balkanskih provincija, od Slovenije do Grčke.
Prevlast nogometaša
I sama Severina sve više postaje miljenica upravo gay publike. Njezine šljokice, infantilnost, otvorenost i demonstrativna tolerantnost prema različitom čine od nje svojevrsnu gay ikonu od Vardara do Triglava.
Jedino što ih u tom komercijalno-umjetničkom pogledu razlikuje jest to što Severina može računati na dragocjenu dječju publiku, dok je Pandurov teatar iz dječje perspektive (a katkad i odrasle) interesantan koliko i buljenje u fototapetu ili screensaver.
Kako bilo, od Severine i Pandura jači su samo hrvatski i srpski nogometaši. Jedino njihov dvoboj može potisnuti u drugi plan Pandurovu i Severininu praizvedbu.
Naime, koncert se trebao održati 22. ožujka, kad i utakmica Hrvatska vs. Srbija. Za svaki slučaj, ipak je premješten za dan kasnije.