Zdravko i Srđan su prije dvadesetak godina, na dva različita kraja Hrvatske, odlučili pokrenuti vlastiti biznis. Dosta im je bilo slabo plaćenih poslova, kredita i neizvjesnosti. Vjerovali su u sebe i odlučili promijeniti svoju sudbinu.
Jedan je, kako kaže legenda, radio u nekoj tvrtki i doma uzgajao paprike, ali je brzo shvatio da nema budućnosti u takvom poslu pa je odlučio, kao i tisuće drugih tada, biti trgovac. Počeo je u garaži, prodajom poljoprivrednih strojeva i alata, a s godinama je nastalo veliko trgovačko carstvo, drugo u zemlji, sa 4000 zaposlenih, četiri milijarde kuna prometa i poslovanjem u četiri države.
Shvaćanje tržišta
Zdravko je počeo biznis u razvijenom kraju, tradicionalno poduzetnički nastrojenom i čvrsto naslonjenom na najveće hrvatsko tržište, ono zagrebačko. Meteorski uspon od njega je, priča, tražilo samo tržište.
Južnije, u Splitu, i Srđan je razmišljao kako ne može više živjeti od male plaće i s velikim kreditima, kako mu se ne da stalno pretakati iz šupljeg u prazno jer mu je mjesečna financijska osnova bila: posudi da bi vratio. Uz to je “u fušu” vozio namještaj, a zatim je vozio i prodavao ribu da bi uopće zaradio dovoljno za preživljavanje. Za razliku od Zdravka i većine tada tek nastalih poduzetnika, on nije sanjao trgovačko carstvo, nego paštetu od srdela u tubi. Prodao je stan, otišao u podstanarstvo, posudio nekoliko tisuća maraka i napunio prvih 500 tisuća tuba tom famoznom paštetom od srdela, koja se tada još mogla plasirati i na tržište Jugoslavije.
Počeo je rat i Srđanovo se malo proizvodno carstvo poljuljalo, ali ga je on odlučio spasiti uvođenjem novih proizvoda. U vrijeme kad su se svi još ponašali kao da tržište postoji zbog njih, Srđan je ozbiljno shvatio riječ “branding” pa je na priči o prirodnim, domaćim, izvornim, kvalitetnim, originalnim, zdravim, posebnim, tradicionalnim, hrvatskim... proizvodima stvorio prepoznatljivu domaću prehrambenu marku, čvrsto vezanu uz sunce, more i mediteransku kuhinju, dobar izvozni proizvod koji su prepoznali i Amerikanci, proizvod koji je baš počeo gurati i na Bliski istok.
Sa svojom vizijom proizvodnje zdrave, autentične i prepoznatljive hrane te stvaranja uglednog branda i osvajanja europskog tržišta Srđan je dogurao do stotinjak zaposlenih i nekoliko stotina kooperanata.
Svojom vizijom stvaranja jakog trgovačkog lanca koji grana poslovanje i na nekretnine, graditeljstvo, prijevoz i slično Zdravko je dogurao do 4000 zaposlenih.
Pevec mirnije spava
I jedan i drugi ove se godine svako jutro bude s pitanjem hoće li njihove tvrtke uopće preživjeti i hoće li im itko u tome pomoći.
I trgovac i proizvođač očekuju razumijevanje i pomoć od banaka i države. Zdravko već mjesecima obilazi poslovne banke i političare, očajan jer ga guše dugovi, nedostatak novca i pad prometa. I Srđan obilazi poslovne banke i političare, očajan jer su mu izvoz i općenito prodaja pali zbog recesije, a veliki kredit koji je od Podravke uzeo prije dvije godine, kad se činilo da mu je samo nebo granica, sada ne može vraćati. Ne vuče na dno samo sebe, svoje radnike i kooperante, nego i prijatelje koji su mu, poput Darka Marinca, priskočili u pomoć kad se činilo da ništa ne može poći po zlu.
I Zdravko i Srđan plaćaju danas cijenu krize i cijenu svojih ambicija, u godini kada bi im tvrtke slavile 20. rođendan.
No, sada prestaje svaka sličnost. Zdravka će, po svemu sudeći, poslovne banke spasiti, a u pomoć će mu možda priskočiti i država. Najveći je razlog 4000 zaposlenih, snaga koja sa svojim obiteljima znači 15 do 20 tisuća ugroženih ljudskih egzistencija ako propadne carstvo Pevec. Niti jedna politička opcija ne smije si dopustiti propast tolikoga carstva i zato Pevec, unatoč svoj toj napetosti koja se sada stvara oko budućnosti njegova biznisa, može relativno mirno spavati. Možda više neće biti jedini vlasnik svoje kompanije, možda više neće moći sam odlučivati kako poslovati, kada se širiti, što i gdje prodavati, nego će mu to govoriti konzultanti njegovih vjerovnika, ali gotovo je sigurno da propasti neće.
Srđanovo carstvo, pak, sadašnjoj je vlasti nebitno. Premalo je to ljudi da bi se sad u priču o spašavanju uključile nekakve velike banke i državne institucije. Stotinjak novih otkaza u ionako gospodarski devastiranom Splitu ne znači baš puno, a i propast nekakvog branda poput SMS-a neće sada uništiti hrvatsku privredu ni njezin izvoz. Bit će to samo još jedna legenda koje će se sjetiti rijetki ekonomski kroničari. A takav scenarij, premda vrlo izvjestan, dubinski je pogrešan. Propadne li SMS jer mu banke i država nisu pomogli, a opstane li Pevec jer mu banke i država jesu pomogli, svi u ovoj zemlji dobit će nedvosmislenu potvrdu da proizvodnja uopće nije važna.
Kleli se u Mladinića
Bit će to potvrda da su sva zaklinjanja u razvijanje vlastite proizvodnje i jačanje izvoza samo političke floskule, a da svakodnevne odluke određuje čisti pragmatizam jačega. Bit će to jasna poruka da do bilo kakve proizvodnje ovdje, ustvari, nije nikome stalo i da su oni koji se njome žele baviti u startu prepušteni vlastitim sposobnostima i ekonomskim hirovima. I bez SMS-a i Mladinića bit će hrvatskoga izvoza i hrvatskih proizvoda, ali on je među rijetkima koji su taj hrvatski proizvod stvarali, dok su se drugi u njega samo kleli, a podržavali uvoz. Proizvodnju ne treba veličati kao apsolutni izlaz iz krize i problema jer mnoge proizvodnje danas više jednostavno nemaju mjesta na ovim prostorima i u ovom vremenu. Brodove bolje i jeftinije rade Korejci, strojeve Nijemci, automobile Japanci, odjeću Kinezi... Ali mi bismo trebali biti u stanju bolje i uspješnije od njih raditi maslinovo ulje, džem od smokava, pastu od srdela i umak za pašticadu. Mladinić je probao i vidio da možemo. Sad mu treba pomoć jer, unatoč tom brandingu kojega se čvrsto i uspješno držao, u krizi ljudi kupuju jeftin pekmez, a ne onaj od smokava.
Branka Stipić
