Priče iz maksimirske šume su postale dosadne, stereotipne i mučne. Tamo vladaju huligani, tučnjave, nered i prostote, tamo je previše novca i sve manje purgerskog duha, na tom poligonu bore se taštine, interesi i političari, tamo je najmanje sportskog viteštva. I sve manje gledatelja. Pravi sport se događa deset tramvajskih stanica zapadno.
Zagreb ima svoje sportske ikone. Dragutin Šurbek, Janica Kostelić, Nikola Plećaš, Boro Jovanović, Zlatko Žagmeštar, “Ćos” Milković, Rudi Belin. Ima i svog “Waynea Gretzkog” u liku Borisa Renauda, Varaždinca, čijeg je oca, poput Štefa Bobeka, pokojni Franjo Tuđman ukazom poslao u Beograd, kada je osnivao sportsko društvo Partizan. Boris Renaud bio je jedan od rijetkih hokejaša bez kapi slovenske krvi koji su igrali za reprezentaciju Jugoslavije, sudjelovao je na tri zimske Olimpijade, u Innsbrucku, Grenobleu i Sapporu, 270 puta igrao je za nacionalnu momčad, pored Albina Felca, braće Hiti, itd. Danas je bankovni činovnik u Raiffeisen banci, stručnjak za kreditne kartice, na kojima smo, na žalost, svi u debelom minusu. Ni on nije izuzetak...
Kak’ su španali naši stari
Svjedoci smo jedne zimske bajke, jednog sportskog “booma” koji je zapljusnuo Zagreb. Grad je poludio za hokejom. Kao nekad na Šalati, kada su Renaud, Mimi Gojanović i Panta Ančević igrali pred 7000 gledatelja i kada je hokej bio drugi sport u gradu, a naš “Gretzky” je bio virtuoz čijim se piruetama divio zagrebački sportski puk.
Danas se hokej treći put budi u Zagrebu. Boris Renaud sve to gleda iz VIP lože i ocjenjuje:
- Svaki put je hokej imao drugu dimenziju. Moja generacija se nije mogla usporediti s razinom hokeja koji je igrao Medveščak za vrijeme Zdenka Gradečkog, kada su triput bili prvaci Jugoslavije. A današnja generacija je debelo ispred onog, šampionskog Medveščaka, sve je brže, snažnije, dečki su visoki, jaki, pravi atlete...
Iako se divi današnjem Medveščaku, Boris Renaud s nostalgijom priča o danima kad su “naši stari španali!”, kad su sportski heroji bili Rataj, Ančević, Gojanović i pokojni Krmelj, čarobnih zima na Šalati između 1962. i 1973. godine...
- Profesionalnu karijeru nastavio sam u Nizozemskoj, bio sam prvi igrač momčadi u kojoj su igrali Česi i Amerikanci. U istom klubu je igrao i naš proslavljeni košarkaš Čermak, igrač najviše europske klase. Ipak, bio sam bolje plaćen, jer, tada su iz Amerike dolazili crnci s ruksakom i svaki je bio bolji “play” od najboljeg Europljanina. Od naših najboljih igrača, a to je prije svih bio Ivo Rataj, u profesionalnom hokeju se okušao Mimi Gojanović, ali je u Chicagu izdržao jedva godinu dana...
Svi su ludi za hokejem, bez obzira što igrači jedva natucaju hrvatski. Uostalom, kao i pola Dinamove svlačionice. No, u Medveščakovoj svlačionici postoji samo jedan “domaći” jezik, engleski, dok se u maksimirskoj kabini “špreha” španjolski, grčki, češki, francuski i povremeno hrvatski. Ali to je blagodat globalizacije.
Cijena zimske razonode
- Naša hokejska liga nije za usporedbu čak ni s nogometnom, u Hrvatskoj postoje četiri kluba. Medveščak, Mladost, Zagreb i Sisak. Ako želite stepenicu više, morate se osloniti na strance, “Ebel” liga zahtijeva puno stranaca. I kada dođu uspjesi, na vrata će vam pokucati pitanje - koliko to košta. Jednom je sportski direktor Dinama Zoran Mamić pitao Damira Gojanovića koliko hokejaši Medveščaka zarađuju po sezoni. Između 20.000 i 35.000 eura! Mamić se zgranuo kad se sjetio Dinamovih gaža i rekao: “Moram dovesti svoje igrače da vide kako se vaši dečki bore za tako male novce!”
Na žalost, bez stranaca se ne može. Medveščak nema svojih Lovrena, Kramarića i Tomečaka. Kao što ni Premier liga ne može bez uvoznih nogometaša - na Otoku igra 365 legionara - ne može ni Medveščak. I sad je pitanje: je li 10,000.000 kuna previše za zimsku razonodu? Jer, uz Dinamovu utakmicu dogodit će vam se da ćete i zaspati, ali kad igraju “medvjedi”, bit ćete na iglama.
‘Gladuš’ za Bandićevim stolom
- Ako je na šest utakmica bilo 44.000 gledatelja, a sve iduće utakmice uglavnom su rasprodane, to je potvrda da je Gojanovićeva vizija prava stvar - podvukao je Boris Renaud, koji se najviše divio ruskom “KLM” (Krutov, Larionov, Makarov), ali je obožavao i kanadski hokej, a danas njegovo srce, osim za Medveščak, tuče za Rangerse iz New Yorka.
Vjerojatno bismo ovaj članak trebali posvetiti Damiru Gojanoviću, koji je sve zamislio, i Milanu Bandiću, koji sve to plaća. I vizija i novac ovaj put su ispravno uloženi u jedno sportsko zadovoljstvo, koje je osvojilo Zagrepčane. Vjerojatno Gojanović zna da iduće zime mora podići hokej u Zagrebu dimenziju više, kako bi zadržao punu dvoranu i približio se prvim stranicama, gdje je danas u prvom planu “enigma Sammir”, silenzio stampa Marija Mandžukića, huligani koje u Europi dočekuju tenkovima i borbenim helikopterima. Zagrebačka zima dobila je nove heroje, koji za kokota kažu “muški kokoš”, ali, koji za europske prilike sjajno igraju hokej. U svakom slučaju - bolje od Slovenaca, što je na kraju krajeva, zadovoljstvo koje nema cijenu.
Ali, da se Damir Gojanović ne opusti, mora znati da je upravo pao u baru gladnih krokodila. Zdravko Mamić, Zoran Gobac ili Ivo Jelušić uvijek će mu “čestitati” kada izgubi utakmicu. Jer, u pitanju je gradski novac, od kojega svi žive. A hokej je novi “gladuš” za stolom na kojemu Bandić reže “kolač”.
Huligani su spalili svoju ‘svetinju’
Drakonska kazna Uefinih disciplinaca uništila je još jedan Dinamov Božić. Neće biti plavih kuglica i šampanjca, jer su huligani svojim divljačkim ponašanjem opalili još jednu pljusku klubu, kojemu pjevaju: “Dao bih milijardu dolara za jedan djelić Dinamovog sjevera”. Nisu ti tzv. navijači pljusnuli Zdravka Mamića, koji na utakmice dolazi s vatom u ušima i ne čuje uvrede sa sjeverne tribine. Nisu kaznili ni članove Izvršnog odbora, svi će biti u Bruxellesu na utakmici, nisu kaznili ni Milana Bandića, koji će se elegantno odmaknuti od najdražeg mu kluba.
Huligani su zadali smrtni udarac klubu u koji se kunu, i od tog udarca će se godinama oporavljati. Čak nije ni toliko bitan financijski gubitak od najmanje dva milijuna eura, bitno je da je Dinamov imidž izjednačen s imidžom Millwalla, kluba poznatog po najgorim navijačima. U času kada je postojala šansa za rezultatski uspon, huligani su “spalili” klub. Ne Mamića, ne igrače, već klub. Svetinju, kako piše na slavnom transparentu.
Ali, za to nisu krivi samo huligani. Jednom su bili heroji, zatim buntovnici, danas su razbojnici. I oni više nisu pitanje Dinama, već države. A ako se osvrnete oko sebe, nisu ništa gori od države. Kakva država, takvi i navijači.
Prema informacijama nekih švicarskih novinara vjerovao sam da će kazna biti i oštrija. Razgovaralo se o dvogodišnjoj suspenziji. No, to je sljedeći korak. Huligani imaju “šansu” već u Bruxellesu...
Demanti na Dinamovu webu
Vjerojatno ste čuli za Radio-Erevan, izmišljenu radiopostaju, kojoj slušatelji postavljaju pitanja, a uredništvo odgovara sa “u principu da, ali...”. Pa tako pitanje glasi: “Je li istina da je Ivan Ivanović iz Moskve osvojio auto na lutriji?”
U principu da, odgovorit će Radio-Erevan, ali to nije bio Ivan Ivanović, već Aleksandar Aleksandrovič. I nije iz Moskve, već iz Odese. I nije osvojio auto, već bicikl. I nije ga osvojio, već mu je - ukraden!
Na ovu me pošalicu podsjetio demanti na Dinamovoj web-stranici o mojoj crtici “Zašto Papadopoulos igra a Kramarić sjedi na klupi?” NK Dinamo demantira da je Igor Cvitanović razgovarao s novinarom Židakom nakon utakmice.
U principu je to točno, ali - možda to nije bio Igor Cvitanović, već neki od kartaša, s kojima je kratio vrijeme igrajući belot. I nije bio u pitanju Kramarić, već - Slepička. I nije bilo nakon utakmice, već u “Domagoju”. I Židak nije razgovarao, već - prisluškivao...
Markovićevi oponenti ne posustaju
Marković odlazi, Marković ostaje? Dvojba kojom se hrani domaći nogometni svijet.
Uvjeren sam da Marković neće otići, jer je blok njegovih “pretorijanaca” čvršći od onih koji ga žele srušiti.
Makar na zadnjoj sjednici Izvršnog odbora HNS-a, kada se glasovalo o povjerenju Slavenu Biliću, nije bilo idilično ni jednoglasno, kao što je to rečeno novinarima. Sa sjednice su izostala čak sedmorica članova nogometne vlade. Friščić, Uljan, Zirdum, Romić, Bartolić, Grgić i Kulušić nisu se izjasnili ni za ni protiv novog (starog) izbornika.
Skupština u veljači iduće godine bit će novi Markovićev ulazak u turbulentnu zonu, jer, njegovi oponenti ne posustaju. I sve ih je više. Je li među njima i Markovićev najodaniji sljedbenik, glavni tajnik Zorislav Srebrić, koji je jednom, u intimnom društvu izjavio: Bit ću predsjednik HNS-a, makar samo jedan dan!” Srebrić je skroman čovjek. Želio je biti i trener Dinama. I bio je, naravno, samo jedan dan, na kup-utakmici s Rudešom. Do sada su mu se ispunile sve želje. A predsjednička? Bumo videli!
