Rijetko otvaram pisma, a pišem još rjeđe. No, nedavno sam iz hrpe pisama s dna ladice, koja uglavnom izražavaju neslaganje s nekim mojim nogometnim pretpostavkama, izvukao dva, i oba su poslana iz - zatvora!? Nisam znao da se “šuma” konzumira i iza rešetaka...
“Nalazim se na izdržavanju dugotrajnog zatvora u Lepoglavi”, kaže potpisnik prvog pisma, silno zainteresiran za šah. “Molim vas da mi dostavite adresu šahovskog kluba. Naime, prosječan sam igrač i želio bih razinu svoje igre podići na višu razinu...”
Ako je naglasak na onom “višegodišnje”, to je siguran znak da bi uznik mogao i te kako napredovati, da bi se mogao razviti u vrsnog igrača šaha. Vremena očito ima...
S odgovorom malo kasnim, ali sam jučer konzultirao šahovskog komentatora Sportskih novosti Damira Samovojsku, koji mi je ponudio nekoliko knjiga, među kojima su mi najprivlačnije zvučale dvije edicije - “Umijeće šahovske igre” i “Šahovska strategija”. Pa kako sam jučer dobio i plaću, poslat ću gospodinu knjige na adresu Hrvatskih pavlina 1, gdje se nalazi najnepopularnija ustanova u Hrvata.
Ali, nije to jedino pismo iza rešetaka koje je stiglo na moju adresu. Iz zatvora u Glini javio se izvjesni navijač Dinama kojeg su u Maksimirskoj 128 “otkantali” jer je tražio dres s otisnutim svojim imenom na leđima. I on je na izdržavanju višegodišnje kazne u Glini zbog krađa, a i ženi su mu “smjestili”, pa bolja polovica robija u ženskom zatvoru u Požegi. Silno želi dres svetog kluba, a koliko je zaljubljen u Dinamo, rekao je u jednom podatku:
“... na lijevu potkoljenicu sam dao tetovirati 1967. godinu i pehar Velesajamskih gradova, a svi mi dobro znamo što je bilo te godine...”
Na kraju jednog doista potresnog pisma moj novi prijatelj Miroslav želi samo jedno - da Dinamo sljedeće godine prezimi u Europi!
U posljednje vrijeme zatvori su nešto sasvim obično i svakodnevno. U zemlji gdje se pozdravlja s “Hvaljen Isus i mafija”, u zatvorima leže najčvršći “stupovi” hrvatskog društva. Najčešće su i dubokog džepa. Tako se poznati zagrebački ugostitelj Bobo Čimbur žali da mu posao, otkako su počele čistke, ide sve slabije, da su mu dva najbolja stola već dulje vrijeme prazna, jer se najrastrošnija klijentela preselila u “hotel Remetinec” na dijetnu zatvorsku hranu. I na austrijskim skijalištima nema više onoliko “bahatih Hrvata”, jer su mnogi zbog “slaloma” s porezima i prijevarama završili s one strane brave. I zato nije ništa novo da iza rešetaka ima “i običnih ljudi”, a ne samo onih sa zlatnim kreditnim karticama, koji su opljačkani novac pospremili na šifrirane račune u sigurnim bankama. Nisam istraživao koliko će odguliti moji prijatelji iz Lepoglave i Gline, ali ću se svakako potruditi da već idućeg tjedna dobiju tražene stvari. Jer, ako smo hipersenzualni prema sportskim kriminalcima, ako je kladioničarska mafija nedodirljiva, jer vješto dribla zakone i uživa na slobodi, vjerojatno bismo trebali imati i minimum ljudskosti prema malim ljudima, koje “zakon nije mazio”...
Sportski cinici kažu da je najbolja šahovska hrvatska reprezentacija u - Vrapču. Ovi koji nas zastupaju na svjetskim turnirima su tek druga garnitura, a treća, koja igra “vječni šah” sa zakonom, boravi u kaznionicama. I stoga ne čudi da je interes za šah u zatvorskim ćelijama tako izražen, kao i želja Miroslava iz glinske kaznionice da na popodnevnu šetnju ode u Dinamovu dresu. Jer, ako u remetinečkom zatvoru pritvorenici šeću u majicama “Dolce i Gabana”, zašto moj novi prijatelj Miroslav ne bi popodne proveo u svetom dresu, koji mu toliko znači. I zašto bi se Dinamo sramio i takvih navijača. Kada se već ne srami nekih svojih igrača, koji “igraju za zatvor”, kada se ne srami elementarne nepristojnosti svojih direktora, da o huliganima ne govorim, zašto bi se morao crvenjeti zbog izvjesnog Miroslava, koji je vjerojatno “maznuo paštetu” u samoposluživanju i koji je sitna riba u odnosu na krupne “krimuse”, koji su popljačkali milijune. I zato ću s užitkom poslati sitne darove u Lepoglavu i Glinu i barem na trenutak unijeti radost u tamu zatvorske ćelije. Uz ispriku što to nisam učinio ranije i što ne otvaram redovito pisma, koja mi uglavnom stižu iz banaka, obavještavajući me o minusima, zateznim kamatama i ostalim strahotama modernog konzumerizma...
Angel i Miroslav će dobiti svoj šah i dres, a nadam se da će čitatelji imati razumijevanja da jednom godišnje ovaj prostor posvetim i jednoj neobičnoj temi, koja nema naročitu vezu s Dinamom, nogometnom reprezentacijoim, Mamićem i Blaževićem, mojim herojima, s kojima već jedanestu godinu dosađujem nogometnom puku.
I na pogrešnoj strani života postoje “heroji crnih kronika” i samo je pitanje odvjetničke vještine koliko će trajati život u “tami vlastite kože”. Ako sam 17 dana čučao pred francuskim zatvorom u Aix en Provenceu, čekajući da na svjetlo dana izađe najslavniji zatvorenik Ćiro Blažević, jer se predobro snalazio “vani” da ne bi završio “unutra”, zašto nekoliko redaka ne bih posvetio i budućem velemajstoru Angelu iz Lepoglave i Miroslavu, Dinamovu navijaču iz Gline, kojemu iskreno želim da Dinamovo proljeće dočeka na sjevernoj maksimirskoj tribini, a ne iza rešetaka u kaznionici...
Capello se neće blamirati, a što će Ćiro?
Ćiro Blažević danas odlazi u Kinu, u veliku neizvjesnost. Ne samo zato što mu je 75 godina, što će mu sedmomjesečni život u Šangaju zagorčavati “ludi” predsjednik, koji povremeno i sam “želi odigrati deset minuta” i što mu asistent Dražen Besek panično javlja da imaju čak 40 novih igrača...
Je li Ćiri bio neophodan Šangaj? Naravno da nije, Bosna mu je bila dovoljno “krvavo” iskustvo. Shvatio sam to za nedavnog boravka u Manchesteru i Londonu, na primjeru Fabija Capella, talijanskog izbornika, koji je osovio “tri lava” na noge...
Iako godišnje zarađuje 6,000.000 funti, iako ima potpisan ugovor do 2012. godine, velika je vjerojatnost da će Capello već krajem srpnja dati otkaz. Bez obzira na rezultat na SP-u u Južnoj Africi, gdje je Engleska jedan od favorita, sustavni talijanski trener shvatio je da je Engleska bez perspektive na Europskom prvenstvu u Poljskoj i Ukrajini. Naime, osam od jedanaest igrača 2012. neće biti upotrebljivi zbog - godina. I makar se odrekao 12 milijuna funti, 63-godišnji Capello će radije odustati nego se blamirati sa “staračkim domom” u Varšavi i Kijevu.
A Ćiro? Nije odolio pozivu iz Kine, makar to nije niti milijun eura godišnje...
Vatreni ignorirali svog učitelja
U četvrtak je u zagrebačkom Cinestaru prikazan film o tri dramatična dana Ćire Blaževića uoči utakmice s Portugalom. Film mladog Šibenčanina Ivana Živkovića, nabijen emocijama, dao je realnu sliku jednog stresnog posla, koji je samo za ljude jake glave, jakog srca i jakih živaca. Bila je to slika labuđeg pjeva najpopularnijeg hrvatskog trenera. Međutim...
Prvi redovi dvorane u Cinestaru, rezervirani za VIP goste, bili su prazni. Vjerovali ili ne, na premijeru filma o Ćiri nije došao niti jedan “vatreni”, makar su baš pod njegovim ravnanjem postigli “treću dimenziju”, uzdignuli su se iz prosječnog do božanstvenog. Ali, nisu mogli otrgnuti 45 minuta svog dragocjenog vremena da odaju počast učitelju, koji je neke samo prosječno nadarene nogometaše doveo do Trijumfalnih vrata.
Možda su bili zauzeti i prezaposleni, možda im je bio zanimljiviji show Zdravka Mamića na “Otvorenom”, ali od “vatrenih”, koji su po mnogočemu osebujna generacija, očekivao sam da će doći. Iz poštovanja prema čovjeku koji je od njih stvorio nacionalne sportske ikone. Nadam se da nije u pitanju ljubomora...
Srećom, ne idu baš svi na cajke
Niko Kranjčar, hrvatski nogometaš u velikoj modi u Engleskoj, živi u Cuffleyju, malom gradu pokraj Londona. Za razliku od supruga većine nogometaša, Kranjčarova Simona nije šopingholičarka, rijetko ćete je vidjeti u Harrodsu ili u skupim dućanima na Knightsbridgeu. A ni Niko ne luduje po pubovima i privatnim klubovima, poput Stevena Gerrarda ili Waynea Rooneyja, češće ćete ga susresti na Leicester squareu kako kupuje karte za kazalište...
- Ovih dana smo gledali ‘Mama mia’, a sad se spremamo i na poznatu policijsku novelu Agathe Christie ‘Mišolovka’...
“Mišolovka” je najdugovječnija predstava u svijetu teatra, već 58. godinu igra u kazalištu St. Martin. Doživjela je 23.813 izvedbi i još morate čekati u redu da biste kupili kartu. Čak i ako ne uspijete, ugodno je vidjeti da je “nešto starije od vas”. A još ugodnije je vidjeti ljude koji strpljivo čekaju u redu pred kazališnim blagajnama. I najugodnije je vidjeti nogometaša u tom redu. Za razliku od većine, koje jedino možete vidjeti na - cajkama...
