Granice nema. Granice postoje samo u ljudskom umu - kaže Nenad Šimunko iz Čakovca, prvi hrvatski triatlonac dijabetičar koji je osvojio međunarodnu titulu Ironman. Da bi to napravio, Nenad je prije dvadesetak dana u Češkoj otrčao utrku u kojoj je u 12 sati i 43 minute preplivao 3,8 kilometara, na biciklu prevalio 180 kilometara, a na kraju otrčao i 42 kilometra maratona.
Dvostruko manje inzulina
Nezamislivo običnom čovjeku, još manje njemu kao dijabetičaru koji si svaki dan inzulin mora davati - šest puta. Kako je uspio?
- Četiri paketića šećera, 15 čokoladica, dva sendviča, šest litara Coca-Cole, paketići soli, energetski gelovi i litre i litre izotonika. To sam sve pojeo i popio za vrijeme utrke, a nakon toga sam sjeo na pizzu i pivo (smijeh). Da ne zaboravim, iz predostrožnosti sam za vrijeme bicikliranja popio dva voltarena jer sam znao da me čekaju grčevi pri kraju - priča Nenad.
Dijabetes tipa 1 mu je dijagnosticiran prije dvadeset godina, kao dječačiću od šest godina i od tada redovito prima inzulin. Imao je više od stotinu kilograma i dani su mu, kaže prolazili u monotoniji. Mrzio je svoju bolest.
- A onda sam doživio prekretnicu. Prijatelj me pozvao u triatlon klub Međimurje i ja sam se odlučio pokrenuti. Bilo je to prije godinu dana. Dosad sam izgubio 16 kilograma i sada primam dvostruko manju dozu inzulina nego prije. Svake godine obavljam liječnički pregled i kontroliram oči, bubrege i krv. Zdravstveno stanje mi je izvrsno, iako mi kažu da dijabetičari žive deset godina kraće od ostalih ljudi. Meni to nije problem, planirao sam živjeti 110 godina pa još imam puno vremena - smije se Šimunko.
Devet tisuća kalorija
Malo je reći da je uporan. Kad se prvi put okušao u triatlonu (disciplini u kojoj se trči, pliva i vozi bicikl), zadnji je izašao iz vode i umalo se utopio. Nije odustao. Istodobnoo je morao trenirati, studirati i raditi. Ni tada nije odustao.
- Za titulu Ironmana sam se puno pripremao. Svaki dan u tjednu sam se dizao u pet ujutro. Radio sam od šest do 14 sati. Odmah bi trčao na neku stazu i nabijao kondiciju do pola četiri. Onda ručak, tuš i na predavanja koja su mi trajala do devet navečer. Kući bi se vraćao iza 22 sata. I tako svaki dan. To i svakodnevna kontrola šećera desetak puta - opisuje nam režim priprema i svojeg života u posljednjih mjeseci. U samo jednoj utrci triatlonci potroše najmanje devet tisuća kalorija. Dijabetičarima se preporuča više fizičke aktivnosti, no Nenadov trening to nadilazi.
- Nisam baš priznao liječnicima da se aktivno bavim triatlonom. Naravno, oni izražavaju zabrinutost, kao i moji roditelji koji su bili u velikom strahu kad sam im rekao da ću u Češkoj trčati, plivati i voziti bicikl više od 12 sati. Prijatelji su mi govorili da nisam normalan, dok su mi kolege iz kluba rekle da će tokom cijele utrke paziti na mene. Iako sam imao rok od oko 17 sati da završim utrku ja sam ju završio ispod 13. Možda sam mogao i brže, ali sam ipak pazio na šećer u krvi. Uza sve bolove u mišićima, rane na stražnjici od sjedala bicikla, upala i grčeva pomislio sam da možda neću završiti, ali našao sam mentalne snage i na kraju sve odradio kako treba. Kao što sam rekao, granice postoje samo u glavi. To stalno ponavljam, a tetovirati ću si to i na leđa jer to je moj moto - kaže.
Želi inspirirati druge
Osim što je prvi dijabetičar u Hrvatskoj koji se okrunio Ironman titulom, Nenad planira postati i prvi čovjek u povijesti svijeta koji ima šećernu bolest, a koji će se okruniti duplom Ironman krunom. To znači da će morati otplivati više od sedam kilometara, odvoziti 360 kilometara na biciklu i na kraju otrčati 84 kilometra. Za to će mu trebati više od 20 sati. Normalni trkači, i to neki od najboljih na svijetu na tzv. duplom Ironmanu padaju u nesvijest, voze bicikl napola spavajući, a neki čak zaspu usred trčanja.
- Naravno da me strah, ali postoji nešto u meni što me tjera naprijed. Triatlon ionako nije borba protiv drugih nego borba protiv sebe i ograničenja u sebi. Za mene je to i borba protiv moje bolesti. Shvatite me. Dosad sam ja živio sa dijabetesom, a sada dijabetes mora živjeti samnom. Ja se njega ne bojim, on se mora bojati mene. Nadam se da će drugi slijediti moj primjer i prepoznati se u mojoj priči. Želim inspirirati ljude jer triatlone završavaju i invalidi i ljudi bez ruku i nogu - smatra Nenad.
Uza sve napore, triatlonom se bavi i zbog druženja. Kaže da nema ništa ljepše od cjelodnevnog bicikliranja Kalnikom ili Varaždinskim toplicama s društvom. I, naravno, s djevojkama koje ga mjerkaju.
Pljesak na kraju utrke
Njegovu priču prepoznala je farmaceutska kompanija iz Danske Novo Nordisk koja ima predstavništvo i u Hrvatskoj i koja je jedan od najvećih proizvođača inzulina u svijetu. Nenad im je poslužio kao misao vodilja za akciju ‘Sportom mijenjamo dijabetes’ u sklopu koje financiraju sportaše koji inače ne mogu tako lako doći u fokus javnosti ili sponzora. Kako najviše problema ima s tehnikama plivanja, Novo Nordisk mu je platio privatnog trenera s kojim vježba kraul.
- Čak sam i plivački dio Ironmana u Češkoj odradio prsno, i tu sam puno zaostao. Sada pokušavam popraviti vrijeme - kaže.
Zanimljivo, organizatori utrke u Češkoj nisu znali da je Nenad dijabetičar. Tek deset minuta prije nego je ušao u cilj, netko od njegovih kolega ih je obavijestio pa su ga dočekali s gromoglasnim pljeskom. Zaslužio ga je.
Prof. dr. Aganović: Ne treba se forsirati do krajnje granice
- Dijabetičar i sport apsolutno da. Fizička aktivnost itekako je dobrodošla dijabetičarima, ali ekstreman sport se ne preporučuje. Triatlon je teška disciplina, pogotovo ako je riječ o, kako kažete, 30 sati neprekidne aktivnosti. To je preopasno. Redoviti san i hrana dijabetičarima su bitni, a dečku koji šest puta dnevno uzima terapiju itekako može pasti šećer i izazvati posljedice. Neću niti spominjati da je nužna pretraga bubrega, očiju, stopala. Čak ako je i dijabetes pod kontrolom, ne treba se forsirati do ekstrema - ističe prof. dr. Izet Aganović, endokrinolog iz KBC-a Rebro.
Dodaje da ima vrhunskih, profesionalnih sportaša dijabetičara koji su redovito kontrolirani i ne izlažu se tako dugotrajnom naporu kakav planira spomenuti mladić.
Stručnjaci inače savjetuju dijabetičarima da se prije bavljenja sportom ili drugom tjelesnom aktivnosti konzultirati se s liječnikom. Treba imati uvid u stanje šećera u krvi prije obroka i prije spavanja te glikolizirani hemoglobin koji je pokazatelj stanja šećera posljednjih mjesec dana. Također treba provjeriti stanje mrežnice, urin, dušik u urinu i kreatin kako bi se uočili eventualni znakovi oštećenja bubrega. Glukozu u krvi treba kontrolirati i prije i poslije tjelesne aktivnosti. Ako je ta aktivnost dugotrajna ili jakog intenziteta, trebalo bi je mjeriti i tijekom same aktivnosti. Za aktivnost koja traje nekoliko sati - kao što su maratoni, duge vožnje biciklom i triatloni - dobro bi bilo na treningu simulirati uvjete slične toj aktivnosti da bi se vidjelo kako se kreću vrijednosti glukoze u krvi. Ako unatoč svim mjerama opreza i regulacije šećer u krvi ipak padne ispod normalne razine, treba prekinuti aktivnost i uzeti nadomjesni šećer.
Najveći razlog za nevježbanje su posljedice dijabetesa, kao što su dijabetičko stopalo ili oštećenja oka. Zbog dijabetičkog stopala treba izbjegavati aktivnosti kod kojih dolazi do snažnog kontakta stopala s tlom, poput skakanja i trčanja, a osobe koje imaju oštećenje krvnih žila u unutrašnjosti oka trebaju izbjegavati aktivnosti koje dižu sistolički tlak, kao dizanje utega, sklekove, trbušnjake i dizanje na šipku. Ronjenje treba izbjegavati jer povišeni tlak vode djeluje na već oštećenu mrežnicu oka. Na kraju najvažnija napomena: ako se glukoza u krvi ne kontrolira redovito, propisno i dobro - treba izbjegavati tjelesnu aktivnost. (S. Mikolčević)
