Prije otprilike tri godine u The Magazineu, jednom od nedjeljnih priloga The New York Timesa, objavljena je velika, iscrpna reportaža o pobačaju u Salvadoru.
U Salvadoru je, naime, pobačaj zabranjen.
Reportaža opisuje pakao kroz koji je prošla mlada žena koja je, budući da je pobačaj zabranjen, bila prisiljena abortirati u nekoj mračnoj kolibi, u strašnim higijenskim uvjetima, da bi se dan ili dva poslije probudila u zatvorskoj bolnici, vezana za krevet.
U Salvadoru pobačaj ne samo da je zabranjen, nego se počinitelji tretiraju kao kriminalci.
Naravno, ne želimo tvrditi da bilo tko od onih u hrvatskoj javnosti koji se zalažu za zabranu pobačaja traži da se žene koje abortiraju šalje u zatvore.
Međutim, sama činjenica da se pravo na pobačaj dovodi u pitanje uznemirujuća je za današnje hrvatsko društvo.
A pravo na pobačaj doveli su u pitanje liječnici Petrove bolnice u Zagrebu kada su u pismu Ustavnom sudu ustvrdili da život počinje začećem.
Ta tvrdnja, čega su doktori iz Petrove itekako svjesni, može predstavljati temelj pravne akcije kojom bi se ugrozilo pravo na pobačaj.
Pobačaj je, naravno, tragedija.
Nitko razuman, s normalnim osjećajem za moral i s normalnom emotivnom konstitucijom, ne misli o pobačaju bilo što dobro.
Žene, koje su iz bilo kojih razloga prisiljene počiniti pobačaj, u najvećem broju slučajeva same najviše pate zbog toga.
Međutim, sasvim je jasno da je zabrana pobačaja najgore moguće rješenje u borbi za smanjivanje broja pobačaja.
Ovdje želimo reći da pobačaj ne promatramo isključivo kroz prizmu ženina prava na izbor.
Pitanje prava na pobačaj ustvari je pitanje zrelog i odgovornog funkcioniranja pojedinog društva.
Pravo na pobačaj definitivno je znatno manje zlo od ilegalizacije pobačaja.
Ilegalizacija abortusa izaziva čitav niz strašnih medicinskih i socijalnih problema.
Govoreći na medicinskoj razini, jasno je da bi zabrana pobačaja dovela do pobačaja koji se izvode na crno, dakle u inferiornim i opasnim medicinskim uvjetima.
Na socijalnoj razini, zabrana pobačaja gurnula bi određeni broj žena (i njihovih partnera i supruga), kao i određeni broj liječnika, među prekršitelje zakona.
Zabrana pobačaja definitivno bi dodatno traumatizirala hrvatsko društvo.
Zabrana pobačaja čini društvo disfunkcionalnim i stresnim jer kriminalizira obične ljude koji nemaju baš nikakvu kriminalnu namjeru.
Iluzorno je, naravno, misliti da bi zabrana pobačaja mogla bitno smanjiti broj pobačaja (jer bi se pobačaji obavljali u inozemstvu ili u ilegalnim okolnostima u Hrvatskoj).
Uzrok pobačajima ionako nije nedostatak ljubavi prema djeci, nego, naprosto, neželjene trudnoće. Bilo tko tko tvrdi da će zakonskom represijom smanjiti seksualnu aktivnost stanovništva, ili je potpuni vjerski fanatik ili, naprosto, neodgovorni populist koji se iz tko zna kojih razloga želi ulizivati Crkvi.
Ofenziva konzervativaca
Čak ni uloga Crkve u dva desetljeća pretežne hrvatske šutnje o zabrani pobačaja (tijekom koje su se dogodili poneki ekscesi, ali ništa fundamentalno), koju je, eto, prekinulo pismo liječnika iz Petrove Ustavnom sudu, nije posve jednoznačna.
Činjenica je da se Crkva mora boriti protiv pobačaja: borba protiv pobačaja u samim je temeljima katoličke vjere.
| U Račanovo se vrijeme nije govorilo o zabrani pobačaja, kao ni u Sanaderovo. U Tuđmanovo se doba o zabrani pobačaja nije smjelo javno raspravljati |
Dapače, u Tuđmanovo se vrijeme o tome nije ni govorilo u civilnim medijima, iako je Crkva baš u Tuđmanovoj eri dobivala golem prostor kako na državnoj televiziji, tako i u tisku.
Nekoliko mjeseci prije Račanova dolaska na vlast osobno sam nazočio dvosatnom razgovoru don Živka Kustića, koji, poznavajući komunikacijske kanale u Crkvi, možda nije govorio samo u svoje ime, i Ivice Račana, budućeg predsjednika Vlade.
Račan je želio osigurati stabilne odnose Crkve i države, a Kustić je prvom SDP-ovu premijeru (u listopadu 1999. godine više nitko u Crkvi nije imao ni najmanju dvojbu o tome tko će pobijediti na izborima) iznio svoj stav o pobačaju, za koji se mogao steći dojam da ga dijeli i Kaptol.
Kustić je, dakle, rekao da je važeći, apsolutno permisivni zakon o pobačaju za Crkvu neprihvatljiv, ali da Crkva ne traži kriminalizaciju pobačaja.
Ako sam ga dobro shvatio, Kustić se založio da pobačaj ostane u sivoj zoni tolerancije; da se, dakle, nipošto ne progoni.
U Račanovo se vrijeme uopće nije govorilo o zabrani pobačaja, kao ni u Sanaderovo.
U Tuđmanovo se vrijeme, ponovimo, o zabrani pobačaja de facto nije smjelo javno raspravljati jer je pokojni predsjednik, koliko god bio konzervativan u nacionalnom smislu, savršeno razumio da crkveni zakoni ne smiju upravljati državnima; uostalom, u Tuđmanovo vrijeme nikome nije padalo na pamet da nedjeljom zatvara trgovine.
Nadalje, Franjo Tuđman imao je dvojak odnos prema konzervativizmu: s jedne strane, on je bio šampion nacionalnog kiča i državnog nacionalizma.
S druge strane, Tuđman je sam pripadao lijevom segmentu hrvatske inteligencije i hrvatske političke scene, koji se prirodno suprotstavljao različitim zabranama, i koji je baštinio dio liberalnih vrijednosti (u onom aspektu u kojem su liberalne vrijednosti bile izjednačene s lijevim vrijednostima).
Pismo liječnika iz Petrove, koje je supotpisao i osobni prijatelj obitelji Tuđman, dr. Šimunić, a koje omogućava da se ozbiljno razgovara o zabrani pobačaja, dio je konzervativne ofenzive na liberalne vrijednosti u hrvatskom društvu.
Ta je ofenziva počela još prije sedam ili osam godina, kada se vidjelo da je Ivica Račan, kao premijer, politički nestabilan, kroz Hrvatsku seljačku stranku koja je natjerala Račanovu koaliciju da zabrani rad nedjeljom.
Nedjelja, kao zastava konzervativne ofenzive, nadvila se i nad Ivu Sanadera koji joj se u prvom mandatu uspješno odupirao, da bi u drugom mandatu, i to usred goleme ekonomske krize, njegova Vlada i njegova parlamentarna većina donijeli jedan od najneinteligentnijih zakona koji se uopće mogu zamisliti (i taj je zakon, kao i onaj Račanov i Tomčićev, srećom pao na Ustavnom sudu).
No, hrvatska “moralna većina”, koja je u stvarnosti, srećom, u manjini, nastavila je konzervativnu ofenzivu zakonom protiv zamrzavanja zametaka, da bi sada, posredno, počela dovoditi u pitanje i pravo na pobačaj.
Zanimljivo je da je frontman te ofenzive baš dr. Šimunić koji je prije mjesec ili dva s ministrom Milinovićem postigao dogovor oko zabrane zamrzavanja zametaka.
Milinovićev je, pak, duhovni guru gospićki biskup Mile Bogović, jedan od najkonzervativnijih hrvatskih svećenika.
Konzervativnoj ofenzivi nasuprot, želimo i moramo još jednom istaknuti da niti jedan nositelj vlasti u Hrvatskoj, od Franje Tuđmana, preko Ivice Račana, Ive Sanadera, Stipe Mesića pa do Jadranke Kosor, nikada nije dovodio u pitanje pravo na pobačaj.
Hrvatsko društvo je relativno liberalno
Nadamo se da će gospođa Kosor i sada ostati kod jednako liberalnih stavova koje je zastupala dok nije postala predsjednica Vlade.
Bilo kakav oblik zabrane pobačaja predstavljao bi dubinsku, ne samo restriktivnu, nego i razarajuću intervenciju u hrvatsko društvo.
Naime, hrvatsko društvo može biti nacionalno konzervativno, no ono je, po cijelom nizu svojih vrijednosti, zapravo relativno liberalno.
Taj liberalni potencijal omogućio je Hrvatskoj da se iz svoga ratnog razdoblja vrlo brzo transformira u normalnu europsku državu, koja je spremna odmah ući u Europsku Uniju.
Druge zemlje bivše Jugoslavije, koje su bile zahvaćene ratovima, nisu pokazale ni mali dio toga hrvatskog transformacijskog potencijala, baš zato što su mnogo konzervativnije i društveno nerazvijenije.
Liberalni potencijal hrvatskoga društva (usprkos povremenim ekscesima poput Kerumova izbora za gradonačelnika) jedna je od naših najvećih vrijednosti, koje se ne smiju dovoditi u pitanje.
Davor Butković
