Trenutačno zatopljenje u odnosima opozicije i vlasti može se činiti kao dobra vijest.U sadašnjim okolnostima, koje obilježavaju rekordna nezaposlenost i rekordna nelikvidnost unatrag desetak godina, čini se logičnim da opozicija i vlast surađuju u gospodarskoj politici i da sve jača opozicija omogući relativno nestabilnim vlastima da pokušaju provesti protukrizne mjere (pod uvjetom da Vlada raspolaže proturecesijskom strategijom, što se zasad ne vidi).
Međutim, dugoročno govoreći, bilo kakva suradnja vlasti i opozicije na glavnim ekonomskim pitanjima potpuno je nemoguća, sve dok se jasno ne definiraju glavne reformske mjere koje će zemlju izvući iz krize i dok se sasvim transparentno ne vidi koje su stranke spremne ući u veliki politički rizik dubinskih, strukturalnih reformi hrvatskog gospodarstva i socijalnog sustava.
Glavna značajka i prošllih parlamentarnih izbora i lanjskih lokalnih izbora, kao i aktualnih predsjedničkih izbora jest da u sva tri izborna ciklusa baš nitko nije govorio o strateškim reformama koje se u Hrvatskoj moraju provesti ako, grubo rečeno, svi ne želimo otići k vragu.
Na prvi pogled, šutnja o reformama gospodarskog i socijalnog sustava posve je nelogična, jer se tu radi o stvarnom sadržaju hrvatske unutarnje politike, dakle baš o onoj grupi tema o kojima se moralo najiscrpnije raspravljati.
S druge strane, šutnja o reformama zapravo je logična.
Dubinske reforme gospodarskog i socijalnog sustava nisu, razumije se, ekonomsko, nego prije svega krajnje osjetljivo političko pitanje.
Njihova provedba zahtijeva veliku političku hraborost i odlučnost, koju dosad u Hrvatskoj nitko nije bio pokazao.
Danas je uglavnom jasno koje je ključne reforme nužno provesti da bi se hrvatska ekonomija počela oporavljati.
Prvo, neophodno je sniziti cijenu rada.
Cijena rada ne može se, naravno, smanjivati kroz smanjivanje plaće, jer u Hrvatskoj za takvo što više nema prostora.
Cijena rada može se smanjiti, prvenstveno, kroz smanjivanje fiskalnih i parafiskalnih davanja, dakle kroz smanjivanje poreza i doprinosa za zdravstveno i mirovinsko osiguranje.
Dok su god troškovi poreza i doprinosa na plaću jednaki ili veći od iznosa neto plaće, nikome se, zapravo, ne isplati otvarati nova radna mjesta.
Nadalje, visoka cijena rada hrvatsko gospodarstvo čini međunarodno nekonkurentnim.
Drugo, sadašnja visina hrvatskog državnog proračuna posve je nepodnošljiva.
Hrvatska, naprosto, nema novca za tako visoku javnu potrošnju.
Dok je god proračun toliko prenapuhan, nemoguće je smanjivati poreze i davanja na plaće, jer su nameti na plaće, uz PDV, glavni izvor punjenja državnog proračuna.
Alternativni izvori financiranja budžeta mogli bi biti povećani porezi na dobit, porezi na kapital i porezi na imovinu, no to bi sve zahtijevalo drastične promjene u poreznom sustavu.
Treće, hrvatsko gospodarstvo više ne može podnositi neproftine subvencije.
To se, prije svega, odnosi na subvencije za brodogradilišta, koja su progutala tko zna koliko milijardi kuna, kao i na velik dio subvencija za poljoprivredu.
Državne subvencije imaju smisla ako potiču profitabilnu proizvodnju.
Međutim, u slučaju brodogradilišta i značajnog dijela poljoprivrede radi se, nažalost, o bacanju novca u smeće kako bi se sačuvao ne samo socijalni mir, nego i temelji uobičajenog društvenog reda stvari: što bi, pobogu, Pula ili Rijeka bile bez škverova?
Što bi bila Slavonija bez golemih polja pšenice, koju slavonski seljaci uporno siju iz godine u godinu iako znaju da je neprofitabilna, i iako znaju da zapravo ovise o državnim poticajima i o državnoj politici.
Naravno, ovdje je najvažnije reći kako poticaje za brodogradnju i poljoprivredu plaćaju baš svi građani Republike Hrvatske: dakle, svima se uzima da bi se nekima dalo, jer se oni kojima se uzima prirodno ne mogu buniti, dok brodograditeljski sindikati prijete štrajkovima, a seljaci redovito, skoro svake godine, blokiraju ceste.
Dok se god poticaji ne ukinu ili ne preusmjere u profitabilne djelatnosti, hrvatski će proračun ostati nesnošljivo golem.
Četvrto, hrvatskoj ekonomiji ne može krenuti bolje dok se god država tako pažljivo brine oko posebnih, zaštićenih skupina stanovništva, bilo da je riječ o famoznih pola milijuna branitelja ili o isplati duga umirovljenicima.
Nitko ne kaže da umirovljenici nisu zaslužili isplatu duga, no država, naprosto, nema novca, i to je materijalna činjenica.
Svima koji se u Hrvatskoj barem donekle ozbiljno bave politikom i biznisom savršeno je jasno da su smanjivanje troškova rada i drastično rezanje državnog proračuna, koje se može provesti kroz ukidanje subvencija, i kroz manje isplate zaštićenim kategorijama stanovništva, jedine stvarne mjere za izlazak iz krize (ovome treba dodati i agresiviniji pokušaj privlačenja stranih investicija, što je, međutim, u hrvatskom pravnom kaosu vrlo teško izvedivo).
Sve je drugo kratkoročna kozmetika, koja može riješiti najvidljivije manifestacije krize, ali koja neće pomoći svladavanju njezinih uzroka.
Baš zato što svi znaju što treba poduzeti, borba protiv recesije nije više gospodarsko, nego isključivo političko pitanje.
Primjerice, kada Ivan Šuker kaže da nema prostora za smanjivanje proračuna, on ne govori kao ekonomist, nego kao političar, koji se boji reakcije bilo koje društvene grupe koja bi iz proračuna dobila manje novca.
Tako su postupale i sve prethodne vlade, što nas je dovelo u sadašnju, dosta deprimirajuću situaciju.
Pred Vladu, kao i pred stranke koje se bore za vlast, sada se postavlja strateško, najvažnije političko pitanje uopće.
Ono glasi: jesmo li spremni ući u sukob s vlastitim biračkim tijelom?
Jesmo li spremni uvjeriti birače da jedino radikalni, bolni rezovi, kombinirani, naravno, s nizom gospodarski poticajnih mjera, ovu zemlju mogu dovesti do ozbiljnog i ekonomskog rasta.
Krajnje je vrijeme da pitanje strukturnih reformi, dakle pitanje drastičnog smanjivanja javne potrošnje, drastičnog smanjivanja troškova rada, ukidanja neprofitabilnih subvencija i, konzekventno, žestokog smanjivanja proračuna, postane najvažnije političko pitanje u Hrvatskoj.
One političke snage koje će uvjeriti građane da su dovoljno hrabre da se upuste u takvu reformu, zaslužuju preuzeti vlast u ovoj zemlji.
One političke snage koje će ustrajati na održavanju statusa quo, kako bi socijalnim mirom kupovale glasove, u sadašnjim su okolnostima zapravo opasne za Hrvatsku.
Tu posebno, i još jednom, treba istaknuti paradoks da se Sanaderov HDZ ponašao kao krajnje socijalna politička organizacija.
Ovo mnogima zvuči sankrosanktno, ali činjenica je da nikada toliko građana nije dobilo toliko novca od države kao u Sanaderovo vrijeme.
Zato je, pak, u Sanaderovu mandatu državni proračun narastao za tridesetak posto. Tog novca Hrvatska, naprosto, nema.Više je nego razvidno da je Ivo Sanader i socijalnom politikom kupovao glasove birača.
Niti jedna postsanaderovska vlada više si ne smije dozvoliti takav, posve neodrživ luksuz.
Vlada Jadranke Kosor proći će ili pasti ne na borbi protiv korupcije, nego na odgovornosti prema stanju gospodarstva; dakle, na političkoj volji da provede ili ne provede strukturalne reforme.
A svaka vlada koja naslijedi sadašnju morat će se ponašati još značajno restriktivnije.
Jedini strateški važan politički sadržaj eventualne suradnje SDP-a i HDZ-a morao bi se, dakle, baviti postizanjem konsenzusa oko strukturalnih reformi.
