PET
Pisanje povijesti
U Hrvatskoj se tijekom posljednjih godina razvila prava natjecateljska disciplina pisanja suvremene povijesti, posebno tijekom Domovinskog rata, Haaškog tribunala. Prema tim “teoretičarima”, nemaju se povjesničari razloga petljati u interpretaciju događanja tijekom posljednjeg rata u ex-Jugoslaviji. Taj će posao obaviti istražitelji, eksperti, tužitelji i u konačnici suci. Kad se inzistira da se na temelju istih kriterija žrtvama poraća Drugoga svjetskog rata pozabave i institucije pravne države, onda se diže prava politikanska hajka, budući mesićevski teoretičari traže da se tim žrtvama pozabave samo povjesničari. No, bez obzira na prestrašenu glasnost mesićevskih trubača i njega samog, pravna država ovaj put ide dalje. Čini se da je ovaj put kočničari povijesti neće zaustaviti.
SUB
Žižekovanje
Prijatelj me upozorava na članak u liberalnom američkom dvotjedniku The New Republic o najnovijim knjigama Slavoja Žižeka. Autor Adam Kirsch vrlo detaljno, na osam stranica gustog teksta s bezbroj citata, razgolio je Žižeka predstavljajući ga sijačem odbačenih utopističkih iluzija, ali i predstavnikom ideja koje su u suštini fašističke. Postoji naziv za politiku koja glorificira rizik, odluku i volju, tvrdi Kirsch, koja čezne za herojem, gospodarom i vođom, koja preferira smrt i beskonačnost demokraciji i pragmatizmu, koja istinsku slobodu traži u teroru i nasilju. Naziv joj je fašizam. Štoviše, Kirsch optužuje Žižeka za prikriveni antisemitizam. Tipično je za Žižeka da njegovi komentari o Židovima poprimaju tobožno predstavljanje mentaliteta antisemita. Činjenicu da su židovski intelektualci poput Hanne Arendt, Isaiaha Berlina i Emmanuela Levinasa bili u prvim redovima borbe protiv lijevog i desnog totalitarizma, Žižek tumači tezom da su Židovi tvrdoglavo odbijali revolucionarni teror. To je, prema njegovu mišljenju, suvremena inačica univerzalne ljubavi u kršćanstvu.
NED
Lalovićevi politikantski kriteriji
Nedavno objavljen članak profesorice Kasapović u časopisu Anali Hrvatskog politološkog društva izazvao je burnu raspravu unutar te struke, ali i šire. Strpić i Lalović traže svojevrsno (partijsko) prebrojavanje na Fakultetu političkih znanosti. Kako i ne bi, kad citirani znanstveni članci do kraja razobličuju ova dva samoproglašena “genijalca”. Evo citata iz Lalovićeva uratka “O totalitarnim značajkama hrvatske države (1990. - 1999.)”. Prof. Kasapović smještajući Lalovića u njegov stvarni okvir kaže: “Polazeći od ‘kategorijalnog polja standardne komparativističke tipologije suvremenih država’, Lalović je ustvrdio da je postojeća hrvatska država ‘pretežno autoritarna država s izrazitim i jakim totalitarnim te rudimentarnim demokratskim obilježjima...’” (2000:189).
Koje su to tri “totalitarne značajke” hrvatskog političkog i socijalnog poretka: 1. “ideologijski projekt nacionalne suverenosti koji određuje programski profil Hrvatske demokratske zajednice”, 2. “sistematska pozicija predsjednika HDZ-a kao poglavara države “i 3. politika HDZ-a prema susjednoj državi Bosni i Hercegovini” (2000:192). “Ne ulazeći u temeljitu raspravu o tome jesu li to elementi koji pridaju totalitarni karakter hrvatskome političkom i društvenom poretku, zadržat ću se samo na drugom elementu. Konstatirajući da je hrvatski predsjednik djelovao “pretežno ili ponajprije kao samodržac, kao karizmatski vođa općenacionalnog pokreta (svih “hrvatskih državljana”), štoviše kao providencijalna osoba nacionalnog spasa”, autor zaključuje da je time uspostavljena nacionalna država despotskog tipa.
Tuđman je, ukratko, bio samodržac, totalitarni despot, samovoljni i hiroviti otac-utemeljitelj, osoba koja je partikularnu politiku svoje stranke pretpostavila demokratskim načelima i ciljevima te tako ugrozila ustrojstvo Hrvatske kao demokratske pravne države”. (Kasapović)
Sedam godina kasnije Lalović objavljuje tekst “Prkosna lucidnost u zemlji besudnoj”, pogovor zbirci političkih napisa Marka Špadijera, nekovrsnog crnogorskog političkog preporoditelja s kraja 20. i početka 21. stoljeća. U njemu se Lalović dotiče Mila Đukanovića, poglavara Crne Gore, i njegove personalističke politike. Nakon što konstatira da su Đukanovićevo “državničko umijeće i politička odlučnost izvan spora”, Lalović kaže da “mu se zato prigovara da se osilio, da se ponaša kao Gospodar crnogorski, da mu je vlast potpuno korumpirana i nepotistička, da svoje osobne interese smatra državnim”.
“Nema nikakve sumnje da je Milo Đukanović u svojim rukama bio koncentrirao ogromnu političku moć, ali je moralističko zanovijetanje prigovarati mu zbog toga, zaboravljajući da nije bilo drugog puta da se opre izvanredno snažnim pritiscima, izvana i iznutra. Izvanredno stanje tražilo je izvanredne mjere, bila je to borba za samoodržanje... Historijskim uvjetima nametnuto, izvanredno stanje je generiralo autokratsku strukturu vlasti”. (Kasapović)
Ovom Lalovićevu mudroslovlju ne treba puno komentara. Za njega je moralističko zanovijetanje propitkivnje uloge Đukanovića u jogurt-revoluciji u Miloševićevu agresorskom ratu na Hrvatsku i BiH, a posebno njegove uloge u dubrovačkom dijelu hrvatske ratne drame. Ovim “znanstvenim radom”, s neobičnim političkim kriterijima, Lalović je dobio profesuru u Hrvatskoj. Čudni neki kriteriji vladaju na tom Političkom fakultetu.
PON
Antiekološka agresija
Ekologija očito postaje smetnja našim uvriježenim razmišljanjima i ponašanjima.
Pojedinci kojima se ne sviđa pokušaj hrabrih i angažiranih ekoloških pregalaca ne prežu od upotrebe sile kako bi ih zaustavili. Nova moda zastrašivanja je uporaba sile, za sada, samo prema njihovim automobilima. U Pločama i na Lošinju dvjema ekološkim aktivisticama probušene su nožem sve četiri gume na automobilu kao znak upozorenja da ne guraju nos tamo gdje ne bi trebale. Komunalnom redaru općine Selca na Braču, uz izbušene gume, nožem je izboden i krov novog automobila, jer je ozbiljno shvatio svoj posao. Niz istovjetnih ekscesa govori o nečemu što bi se moglo pretvoriti u društvenu klimu koju bi karakteriziralo antiekološko nasilje. Upravo zbog toga na potezu su institucije pravne države.
UTO
Budućnost mladih
Uskrsni blagdani, ispunjeni ljenčarenjem i dokolicom, dobra su prilika za “visokoparne” razgovore. I ovaj put tema starih bili su mladi. Stručnjaci upozoravaju da bi uslijed gospodarske krize, ako ona dugo potraje, moglo doći do velikog porasta samoubojstava, pogotovo među mladima. Razlog tome bio bi slom njihovih iluzija i besperspektivnost, kao i neimaština. Već godinama brojne generacije mladih mediji odgajaju u virtualnom duhu i svijetu, pogotovo što se tiče mode i lakog života. Na cijeni je umjetna sreća i identifikacija s likovima iz serija ili, pak, s takozvane javne scene. Kad se, međutim, ne ostvare maštanja, snovi i obećanja te počne kruti svakodnevni život, mnogi neće moći izdržati samoprevaru. Nasilje koje iz dana u dan buja u nas i u svijetu samo je jedan od signala nezadovoljstva mladih. Međutim, o pošasti samoubojstava koja bi nas mogla zateći za nekoliko godina, u nas se uglavnom ne razmišlja.
SRI
(pred)Izborna zanovjetanja
U pomanjkanju argumenata za zaustavljanje istraga zločina počinjenih poslije Drugoga svjetskog rata, ili pak za nevješto prikrivanje vlastitih političkih motiva, protivnici pravne države posežu za (pred)izbornim argumentima. Drugih nemaju. Oni postavljaju pitanje zašto je baš sada pokrenuta rasprava o tim zločinima, tvrdeći da je sve tempirano uoči lokalnih izbora. Prema mojem mišljenju, samo budala može tvrditi da ove teme mogu ozbiljno utjecati na lokalne izbore. Kakve veze s ovom temom, primjerice, imaju nezavisni pojedinci (Kerum, Kregar) ili pak nezavisne liste. Na kraju, ni stranke se ne očituju o ovom problemu niti je ona predmet predizborne debate. Jedino Mesić, svrstavajući se uz jednu prepoznatljivu političku opciju (zlo), upotrebljava ovu temu. Da ova tema nije otvorena sada nego poslije lokalnih izbora, argument bi bio da se taj problem otvara uoči predsjedničkih izbora.
ČET
Rončevićeva trakavica
Trakavica koja se već godinama vuče hrvatskom političkom javnom scenom, čini se, približava se svome kraju. Dok saborski odbor odbacuje iskaz generala Milićevića kao nevjerodostojan, MUP i USKOK, čini se, imaju drugačije mišljenje, pa bi i Rončević uskoro mogao “svirati glasovir” (prekriženih ruku) u nekom zatvoru. Dobri znalci kažu da zapravo nije upitan sam Rončević, kao ni njegova uloga u aferi kamioni, nego njegov moćni zaštitnik. Upravo stoga nemojmo se previše radovati najavama rezultata istrage pravne države. Kod nas ipak sve više-manje ovisi o političkoj volji i odnosima snaga iza političke scene. Kakva će biti cijena Rončevićeve šutnje, ali i njegova izdržljivost kad ga pritisnu dokazi, veliko je pitanje. U ovo krhko predizborno vrijeme svatko će nastojati čuvati čistoću vlastite pozicije. Moglo bi doći do (javnog) žrtvovanja pijuna da bi se spasila - Partija.
Ivan Zvonimir Čičak
