Ako većinu ljudi pojam filmskog festivala namah asocira na palme, plaže i ljetne dekoltee, onda se u skladu s pajtonovskom frazom može reći kako je berlinski filmski festival - doista i u potpunosti “nešto sasvim drukčije”. Uz Toronto jedini važni festival koji se događa u velegradu, a ujedno i najvažniji filmski festival u zimskom tromjesečju godine, Berlinale je posve atipičan festival koji se po ozračju prilično razlikuje od svojih vječnih rivala, Venecije i Cannesa.
Raj za građane filmofile
Dok i Cannes i Venecija profitiraju na ugodnoj mediteranskoj klimi i toploj pred/po sezoni, Berlin se događa na olovnosivom baltičkom sjeveru, vrlo često zametenom snijegom. Dok je središnji društveni događaj dva južna festivala pasarela i crveni tepih pod toplom (pro)ljetnom noći, crveni se berlinski tepih najčešće - bijeli od mraza. Ali, dok je i u Veneciji i u Berlinu publika trinaesto prase koje zapravo ne treba nikom - ni organizatorima, ni medijima, ni biznisu - u Berlinu je doista užitak biti građanin filmofil. Berlinski festival pravi je velegradski festival upućen vlastitom gradu, festival tijekom kojeg se u prosjeku proda 270.000 ulaznica za stotine najopskurnijih naslova u desecima dvorana strateški (i politički skrupulozno) razmještenih diljem zapadnog i istočnog dijela nekoć raspolućenog grada. Na većini festivala, profesionalno pleme s laminiranim bedževima živi pod staklenim zvonom između press projekcija, zatvorenih premijera i koktela, zapravo ne susrećući “stvarnu” publiku. U Berlinu, festival je zajednički za publiku i struku, smješten na Potsdamer Platzu, u novom, vibrantnom središtu velike, ali i bankrotirane metropole.
Taj i takav Berlin - velika filmofilska gozba - ove srijede otvara svoja vrata jubilarni 60. put. Filmom otvaranja - kineskom povijesnom epopejom “Oduvijek zajedno” Wang Quan’ana - u četvrtak počinje festival unutar kojeg će u deset sekcija biti prikazano gotovo 400 naslova svih dužina i vrsta. Premda je opsegom manji od Cannesa i Toronta, Berlin je onaj među velikim festivalima koji prikazuje najširi varijetet filmova: od holivudskog mainstreama do eksperimentalnih naslova u programu Forum, od dokumentaraca koji se provlače kroz sve sekcije, pa do filmova za djecu i tinejdžere, sve do retrospektiva i posebnog programa Kulinarsko kino, u kojem se gledaju filmovi o hrani, a potom se - kuha.
Šezdeseti Berlinale koji počinje ovaj tjedan stiže nakon nekoliko sezona i uspjeha i neuspjeha. Posljednjih godina Berlin se uspio nametnuti kao sajam osnivanjem EFM-a (Europskog Filmskog Marketa) koji se odvija u historicističkoj palači Hugo Gropius Bau koja se nalazi jedva stotinjak metara od negdašnje “trase” zloglasnog Berlinskog zida. Istodobno, Berlin je posljednjih godina bi izložen kritikama zbog traljavo odrađenog i neselektivnog natjecateljskog programa koji je bio više namijenjen tome da crveni tepih napuni poznatim licima nego da na vidjelo donese najbolje filmove. Konkurencija je, slaže se struka, već nekoliko godina u Berlinu prilično slaba, a posljednje doista jako izdanje seže u 2006. kad je na njemu pobijedila sarajevska “Grbavica”.
Prekoatlantske atrakcije
Ovogodišnji “Wettbe-werb” (konkurencija) sastoji se od 25 naslova, među kojima i ove godine prevagu nose američki naslovi. Osim dugo odgađane premijere Scorseseova krimića “Shutter Island”, te “Ghost Writera” - filma čiju je postprodukciju Polanski dovršio iz kućnog pritvora - berlinski glavni program donosi još barem četiri zanimljive prekoatlantske atrakcije. Tu je biografski film o Allenu Ginsbergu “Howl” - koji je na Sundanceu prošao dosta slabo - potom komedija s Benom Stillerom “Greenberg” režisera Noama Baumbacha, kao i triler “Killer Inside Me”, film koji je bizarno produktivni Englez Michael Winterbottom snimio po romanu nesretnog, legendarnog američkog pulp-pisca Jima Thompsona. Konačno, tu je i novi film izvrsne američke autorice komedija Lise Cholodenko, “The Kids Are Alright”, u kojem Annette Bening i Julianne Moore glume lezbijske ljubavnice koje su začele preko donirane sperme, a donator je James Ruffalo.
U svom jubilarnom izdanju Berlinale je programatski pokušao okupiti što više svojih bivših pobjednika. Osim Polanskog (koji je pobijedio 1966. s “Ćorsokakom”) i Winterbottoma (koji je pobijedio 2003. s dokudramom “Na ovom svijetu”), u konkurenciji se nalaze još tri bivša pobjednika. Otac kineskog suvremenog filma Zhang Yimou (koji je u Berlinu pobijedio 1988. prvijencem “Crvena raž”) prikazat će tako krimi-komediju “Žene, pištolji i trgovina rezanaca” baziranu na “Blood Simple” braće Coen. Tu je i Wang Quan’an, kineski režiser koji je 2007. pobijedio ruralnom dokudramom “Tuyin brak”, da bi se sad na Potsdamer Platz vratio nečim stubokom drukčijim - velebnom povijesnom epopejom “Odvojeni zajedno” o ljubavnicima koje razdvoji povijesni lom između komunističke Kine i čangkajšekovskog Tajvana. Na koncu, tu je i pobjednica iz 2006. Jasmila Žbanić čiji film “Na putu” najviše zanima i nas: ne samo zato jer stiže iz susjedstva, ne samo zato jer je nevelikim dijelom sufinanciran i u hrvatskoj koprodukciji, nego ponajprije zato jer u filmu glavne uloge glumi dvoje hrvatskih glumaca - Zrinka Cvitešić i Leon Lučev.
Bestidni Židov
Osim plejade bivših pobjednika, glavni program donosi još niz istaknutih autora: japanskog neumornog “djeda” Yoyi Yamadu (“Sumrak samuraja”), koji se predstavlja filmom “O njenom bratu”, potom novu zvijezdu japanskog političkog filma Koji Wakamatsua kojem je na programu antiratni povijesni film iz četrdesetih “Caterpillar”, te jednog od suosnivača danske Dogme 95 Thomasa Vinterberga koji se nakon nekoliko neuspješnih produkcija na engleskom vratio u domovinu i snimio - kako ga sam opisuje - “vrlo danski, vrlo jeftini” film ”Submarino”. Od filmova iz konkurencije, vrijedi uočiti još i domaći adut, film “Židov Suss - film bez savjesti” Oskara Roehlera koji prikazuje sudbine sudionika zloglasnog antisemitskog nacističkog filma “Jude Suss” Veita Harlana. Glavna tema Roehlerova filma je sudbina glavnog glumca filma, Austrijanca Ferdinanda Mariana, koji u nacističkom neslavnom “klasiku” glumi glavnog junaka, prijetvornog židovskog trgovca Sussa Oppenheimera. Osim bestidnog “Židova Sussa”, još će jedan - kudikamo dičniji - film iz prijeratne Njemačke u Berlinu biti u središtu pažnje. To je glasoviti “Metropolis” Fritza Langa koji će berlinska publika prvi put nakon 1925. moći vidjeti u izvornoj, autorovoj verziji. Prošle je godine, naime, u kinoteci u Buenos Airesu pukim slučajem pronađena jedina kopija “Metropolisa” za koju se čini da posve odgovara Langovu originalu, pa će - digitalizirana i restaurirana - ta kopija biti svečano prikazana u Festivalskoj palači na Marlene Dietrich Platzu.
Film ‘Žuti mjesec’
Berlinski festival jedini je od tri velika europska festivala u kojem se naši filmovi barem tu i tamo pojavljuju: u zadnjih 14 godina, tamo ih je igralo pet (posljednji - “Armin” - 2007). Ove sezone na Potsdameru nažalost nema hrvatskih cjelovečernjih naslova, no unatoč tome nismo posve odsutni s festivala. Tako je film Zvonimira Jurića “Žuti mjesec” uvršten u natjecateljski program kratkometražnih filmova, u filmu “Na putu” osim Cvitešić i Lučeva igra još nekoliko naših glumaca (Marija Kohn, Nina Violić…), a Zrinka Cvitešić uvrštena je i u radionicu Shooting Stars koja predstavlja mlade europske zvijezde. Lijepi su to uspjesi, no ipak bismo bili još sretniji da na najveće festivale uđu i neki naši dugometražni naslovi, kojih na trolistu najvećih festivala nema već dugo i predugo.
BERLINALE 2010.
Pobjednika treba tražiti među jednim od ovih filmova
NA PUTU
Berlinska pobjednica iz 2006. Jasmila Žbanić vraća se na Potsdamer novom dramom koja tematizira kaverne poslijeratne Bosne i Hercegovine. “Na putu” je film o mladom paru čija se veza mijenja kad se on zainteresira za vehabijski pokret. “Na putu” je nastao u hrvatskoj koprodukciji, no mnogo važnije je što je u znatnoj mjeri i djelo hrvatskih glumačkih snaga: glavne uloge u njemu igraju Leon Lučev i Zrinka Cvitešić, a uz njih su tu i Nina Violić i Marija Kohn.
GHOST WRITER
Riječ je o političkom trileru koji je Roman Polanski dovršio iz švicarskog kućnog pritvora u koji je dospio zbog poznate afere iz 70-ih. “Ghost Writer” nastao je po romanu Roberta Harrisa, a junak filma je pisac po narudžbi (Ewan Mc Gregor) koji piše memoare bivšeg britanskog premijera (Pierce Brosnan). Oko premijera se zapliće obavještajna intriga u koju upada i pisac. Zanimljivo je da je Polanski - koji nije smio ući u SAD - New York scenografski fingirao u Berlinu, a obalu Nove Engleske na njemačkom otoku Sylt.
SHUTTER ISLAND
Novi krimić Martina Scorsesea nastao je po romanu Denisa Lehanea, bostonskog pisca krimića koji je već ekranizirao Clint Eastwood (Mistična rijeka). Riječ je o trileru o kriminalističko-psihijatrijskoj ustanovi, glavne uloge glume DiCaprio i Mark Ruffalo, a Scorsese kao inspiraciju navodi - Kafku.
MOJE IME JE KHAN
Skah Rukh Khan vjerojatno je najveća zvijezda indijskog komercijalnog filma, ujedno i jedan od najistaknutijih indijskih muslimana. U ovom filmu - u kojem je producent i glavni glumac - glumi Razwana, Indijca muslimana koji se zatekne u SAD-u nakon 11. rujna i nosi s novim okolnostima. Režiser filma je Karan Johar, a riječ je o jednom od rijetkih bollywoodskih filmova koji je dopro do velikih festivala.
UBOJICA U MENI
“Killer Inside Me” novi je, 22. po redu film nestvarno produktivnog britanskog režisera Michaela Winterbottoma, autora “Welcome to Sarajevo” i “Puta za Guantanamo”. U filmu Casey Affleck glumi šerifa sa Srednjeg zapada koji tijekom 50-ih živi paralelni život serijskog ubojice. Film je nastao po romanu pisca Jima Thompsona, novootkrivenog, a zaboravljenog pulp-klasika kojeg se katkad naziva “Dostojevskim iz trafika”.
ŽENA, PIŠTOLJ I TRGOVINA REZANACA
Zhang Yimou svjetsku je karijeru otpočeo upravo u Berlinu, kad je 1988. pobijedio filmom “Crvena raž” i otvorio filmsku Kinu svijetu. U međuvremenu je “proživio” dvije karijere: prvo društveno-kritičkog realista, a potom i autora skupih nacionalnih spektakala. Sad se na Postsdameru pojavljuje s grotesknim krimićem nastalim prema filmu braće Coen “Krvavo prosto”.
