Prvo je, u povodu Dana policije, predsjednik Republike nahvalio djelatnike Ministarstva unutarnjih poslova, ustvrdivši kako policajci odlično rade svoj posao.
Onda je ministar unutarnjih poslova Tomislav Karamarko, svojedobni bliski suradnik predsjednika Mesića (koji je, budimo objektivni, odbio Mesićev poziv da vodi drugu predsjednikovu izbornu kampanju), izjavio kako je policija, eto, riješila sve velike afere, uključujući i one koje su jako odjeknule u Bruxellesu, i kako će ih i dalje nastaviti rješavati.
Zvuči dobro, ali ministar policije, nažalost, nije govorio istinu.
Drugi lipnja lanjske godine brutalno je pretučen Dušan Miljuš.
Duško Miljuš jedan je do svega tri ili četiri hrvatska novinara, koji su godinama, hrabro, sustavno i dokumentirano, raskrinkavali sve boje organiziranog kriminala u Hrvatskoj.
Dušku Miljušu često su prijetili.
Atentat na Duška Miljuša itekako je snažno odjeknuo u Bruxellesu.
O tome postoje brojni pisani tragovi, a oni hrvatski političari, novinari ili lobisti, koji se službeno sastaju s predstavnicima Europske Unije, vrlo dobro znaju da skoro ni jedan takav sastanak ne može proći bez pitanja o razlozima i o ishodu slučaja Miljuš.
Policija, međutim, ne zna (ili nije kadra reći) ništa o tome tko je i zašto zamalo ubio Duška Miljuša.
Slučaj Dušana Miljuša jedan je do najprominentnijih slučajeva uopće, kada je riječ o napadu organiziranog kriminala na javni i civilni život u Hrvatskoj.
Policija, dakle, ne zna ništa o počiniteljima i naručiteljima napada na novinara Jutarnjeg lista, ali ministar policije svejedno tvrdi da je policija riješila sve veće afere!
Kako vidimo, ministar policije ne govori istinu, što, načelno, nije dobra preporuka za posao koji obavlja, i što, sasvim sigurno, ne pridonosi stvaranju povjerenja građana u policiju.
Napad na Duška Miljuša nije izdvojeni primjer, na kojem inzistiramo zbog partikularnih ili cehovskih interesa.
Policija, također, nije doznala tko je naručio napad na Igora Rađenovića, visokopozicioniranog zagrebačkog SDP-ovca, koji je pretučen 17. svibnja prošle godine, nakon što je počeo javno govoriti o potencijalnim krađama u jednom gradskom poduzeću.
Policija jest privela ljude koji su napali Rađenovića. No, riječ je o lokalnim razbijačima i gubitnicima (white trash, reklo bi se u Americi), koji bi, vjerojatno, bilo koga pretukli za petsto ili tisuću eura.
Policija, međutim, nije odgovorila na pitanje zašto su ta smeća napala Igora Rađenovića, i tko im je platio.
O slučaju Igora Rađenovića također se ekstenzivno govorilo u Bruxellesu.
Naposljetku, policija ne zna ništa o napadačima na Josipa Galinca, zagrebačkog poduzetnika s poznanstvima u raznim kriminalnim organizacijama.
Čak i da je napad na Galinca posljedica njegovih kontakata s notornim zagrebačkim mafijašima, to ne umanjuje činjenicu da policija nije riješila još jedan slučaj visokog profila.
Posve je nejasno zašto je Tomislav Karamarko imao potrebu pohvaliti se da je policija razriješila sve važne sfere kada to, očigledno, faktografski nije točno.
Činjenica je da Karamarkova policija djeluje neusporedivo efikasnije nego što je Ministarstvo unutarnjih poslova funkcioniralo prije Karamarkova dolaska na ministarsku dužnost.
Činjenica je da javnost ima snažan dojam kako političari više nisu zaštićeni od policijskih istraga, što jest iznimno važno (vidjet ćemo, doduše, što će se naposljetku dogoditi s glavnim javnim akterom afere kamioni, Karamarkovim prethodnikom Berislavom Rončevićem, i što će policija poduzeti u slučaju Podravka).
Međutim, nasuprot tim, za policiju pozitivnim činjenicama, stoji i jedna poražavajuća: bivši ravnatelj policije Vladimir Faber, koji je osobno usmjeravao istrage protiv pojedinih političara, i koji se svađao s bivšim premijerom Sanaderom, kad god mu je Sanader nametao koga treba postaviti na određeno mjesto u policiji; taj i takav Vladimir Faber smijenjen je prije četiri mjeseca.
Očigledno je da je policijska sloboda “postupanja” plaćena padom šefa policije. Što nije podatak na koji bi predsjednik Mesić i ministar Karamarko trebali biti ponosni.
