Pravi vjernici znaju da javno veličanje i isticanje njihove religioznosti i pobožnosti nije krepost. Štoviše, prijeti da postane grijeh, i to ponajprije onaj prvi na listi “sedam smrtnih” - oholost. Iskreni religiozni ljudi poučeni su da se kvaliteta njihove vjere ne mjeri vanjskim manifestacijama, pogotovo ne pričama i busanjem u prsa, a kamoli medijskim isticanjima, jer su ti kriteriji irelevantni na konačnom sudu, zato što samo On zna tko je i kakav vjernik za života bio. Stoga je hodočašće političke, društvene i ine elite u Lourdes, predvođeno ministrom školstva, znanosti i sporta Draganom Primorcem ne samo irelevantno za javnost, nego i prema onostranim kriterijima. Zapravo, samo po sebi posve nerazumljivo i neshvatljivo, osim ako se ne radi o nečijoj samopromociji ili reklami, čiji bi doseg također trebalo staviti pod upitnik u današnje vrijeme, jer podsjeća na hinjenu religioznost s početka 90-ih, kada je katolištvo postalo ne samo poželjnom formom društvene podobnosti, nego i kriterij za javne i političke prosudbe tko je “in”, a tko “out”.
Naravno, ako se prihvati činjenica da Svevišnji odgovor na to pitanje zna, ostaje odgonetnuti samo onaj dio, a to je: koji vrag tjera te ljude da to čine? Koji im je politički savjetnik rekao da će tako dobiti više pluseva u svom političkom imidžu? Može li jedan let u Lourdes uistinu sliti rijeku glasova u glasačku kutiju? Ili su važnija djela (kako Evanđelje opet uči) od riječi i gesta, ma koliko one glamurozne bile.
Da se Hrvatska nikako ne može otarasiti toga frustrirajućeg stereotipa kakvo je ponovno dospjelo u javnosti ovotjednim čarter-hodočašćem u Lourdes, podsjetila me jedna anegdota iz života svete uspomene kardinala Kuharića, kojega je jedan majstor, koji je došao popraviti oluke na krovu u nadbiskupskom dvoru, kad ga je ugledao zapljusnuo samoreklamom. “Mi vam, uzoriti, svake nedjelje idemo na misu, ispovijedamo se, idemo u Mariju Bistricu...”, obasuo ga je rafalno, a Kuharić ga je u svome mrtvo-hladnom stilu prekinuo: “Čujte, mi u ovom slučaju ne trebamo dobrog vjernika, nego dobrog majstora”.
U ovome slučaju se njegove riječi mogu parafrazirati da je za Hrvatsku u ovome trenutku irelevantno jesu li političari “dobri” vjernici, nego jesu li dobri ministri gospodarstva, vanjske politike, školstva i znanosti... I da populistički obrazac hodočasničkih pobožnosti trebaju držati u kutku privatnosti vlastitih obitelji, jer o kvaliteti, sadržaju i opsezima njihove vjere (ako doista u to vjeruju) ionako neće suditi mase. Što dobro znaju i u crkvenom vrhu, koji takve populističke modele podržavaju i obilato blagosilju.
Darko Pavičić
