Gledajući iz Evrope, to se može doimati čudnim, čak ekscentričnim razlogom za razdor.
Ipak, posrijedi je ne samo zdravstveno osiguranje, nego filozofija kapitalizma, čistoga i bistroga, u najjačoj kapitalističkoj velesili svijeta i najrazvijenijoj demokraciji Zapada. Američka demokracija i američki način života zasnovani su na individualizmu, na individualnim pravima - pa se načelo solidarnosti teško uvodi, čak i kad je riječ o očuvanju života i zdravlja. To u protestantskom kapitalizmu nisu osnovne vrijednosti, jer se kao odraz milosti Božje vidi ponajprije uspjeh.
| Kamen kušnje Glavni kamen kušnje za Obamu pri isteku prvog polugodišta u Bijeloj kući je javno zdravstvo |
Obavezno zdravstveno osiguranje je, pak, zasnovano na principu solidarnosti, gdje veći dio tereta pada na imućnije.
Dvadeseto stoljeće i njegove klasne borbe, još i zaoštrene krizama i svjetskim ratovima, na evropskom Zapadu su načelo solidarnosti raširile i na zdravstveno i na mirovinsko osiguranje, i na invalidsko osiguranje, i na obavezno osnovno obrazovanje, ponegdje i na srednje i visoko obrazovanje. To se na našim prostorima naprosto smatra civilizacijskim dosegom.
U Sjedinjenim Državama Amerike već je bilo pokušaja da se i njih u tom pogledu približi našoj civilizaciji - ali su se ti pokušaji razbijali ne o bešćutnost, kako bi se moglo pomisliti, nego naprosto o drukčiji koncept javnog dobra, pa time i uloge države spram pojedinca.
Doduše, postoji program zdravstvene zaštite starijih (Medicare), te siromašnijih (Medicaid), ali zapadaju 2,2 bilijuna dolara godišnje budžetskih sredstava, a svejedno je oko 47 milijuna stanovnika bez ikakve zaštite.
Obama smatra da bi za 3 bilijuna (ne trilijuna, kako se u nas čuje, jer prevoditelji ne znaju američke termine, nego bilijuna) svi mogli biti pokriveni, ali da bi se smanjio pritisak na budžet - jer bi trećinu toga morali ponijeti najbogatiji: “samo obitelji koje zarađuju više od milijuna dolara godišnje“.
Predsjednik je svjestan da je dijelu republikanaca ta reforma dobrodošla čeka s koje ga kane nadjenuti sačmom kao zeca odnosno “rastrgati na komade“, kako je sam Obama rekao.
I Bill Clinton je reformu zdravstvenog osiguranja unio u predizbornu kampanju 1992., hoteći obavezati sve poslodavce da zdravstveno osiguraju uposlenike.
On je u početku svoga prvog mandata ostvarenje reforme povjerio svojoj supruzi Hillary Rodham Clinton (sadašnjoj državnoj tajnici), ali je njegov plan odbačen 1994., uz oštro i ne uvijek lojalno suprotstavljanje industrije privatnoga zdravstvenog osiguranja koja ostvaruje izvrsne prihode (vazda se dobro zarađivalo na tuđem strahu).
Barack Obama je reformu zdravstva i obvezatno osiguranje postavio kao etičko pitanje, i na tome je jamačno zaradio poene.
U politici nema etičkog pitanja bez političke dimenzije, u ekonomiji nema etičkog pitanja bez financijske dimenzije - pa su sada te dvije dimenzije došle na dnevni red, ugrožavajući izravno Obaminu popularnost, jer se sadašnji predsjednik izložio osobno, nije u prvi plan gurnuo drugu osobu, kao što je Clinton učinio sklanjajući se od hitaca iza ženinih pleća.
Obama je sada, u svome četvrtome televizijskom govoru, ščepao medvjeda za prsi jašući baš na ekonomskoj logici i obećavajući pozitivne financijske efekte svoje reforme. On tvrdi da će njegova reforma srušiti cijene zdravstvenih usluga, osigurati pokriće svih Amerikanaca, ali da će istodobno spasiti federalni budžet od većeg deficita.
Sada u sve to mora uvjeriti osiguravateljski lobby (da mu smanjenje cijena neće smanjiti zaradu, jer da će ono što izgube na margini cijene zaraditi na novim osiguranicima), i građane, i kongresmene kao lakmus individualnih i korporacijskih interesa.
Inoslav Bešker
