Objavljeno:  19.12.2007

Politička teologija i ugrožavanje Zapada

Politička teologija ugrožava Zapad i njegovu demokratsku baštinu - tvrdi  Mark Lilla (51), svojedobno sveučilišni profesor u Chicagu i Oxfordu, od ove godine na Columbiji, uza sve to i katolik, dakle netko za koga čak ni pukovnik don Kaćunko ne može tvrditi na svome blindiranom blogu da je "unaprijed 'nabrušen' na Crkvu i Papu te da jedva čeka iskrivljeno objaviti sve što dolazi 'iz Rima'" (u toga je državno-vjerskog službenika strah od dijaloga toliki da ne dopušta ostavljanje komentara nikome koga sam ne pripušta u tor svog jednoumlja, u čemu mu sekundira arogantno anonimni helpdesk@blog.hr, čak i kad "anđelo" sipa klevete, uvrede i vulgarnosti, plaćene iz državnog proračuna).

Navikli smo se, kaže Lilla, da političku teologiju, osobito islamsku, gledamo kao atavizam koji ište psihološku ili sociološku analizu, da ga čitamo kao frustrirani iracionalni izraz frustriranih i iracionalnih društava zaostalih na drugoj obali, koju smo mi, na Zapadu, nepovratno napustili još prije dva-tri stoljeća, poneseni racionalizmom i prosvjetiteljstvom. Griješimo, jer laičko demokratsko društvo nije bilo povijesno neizbježno niti je postignuto jednom zavazda. "Politička teologija ostala je nazočna u zapadnjačkome intelektualnom životu sve do duboko u dvadeseto  stoljeće, kada je zapustila srednjovjekovnu paradigmu i pronašla moderne rezone za traženje političkog nadahnuća u Bibliji", rezimira Lilla, ocjenjujući da je obnova političke teologije na Zapadu "ponižavajuća pripovijest", kako ona ne pripada samo jednoj kulturi, samo jednoj religiji, a kamoli samo prošlosti. Dapače, on smatra da će ona opstati sve dok nas instinkt navodi da naš život na Zemlji povezujemo s onostranim.

Objavljivanje Lillina eseja podudarilo se s Papinim napadom na prosvjetiteljstvo, na empirizam Francisa Bacona, zapravo na cjelokupne misaone korijene moderniteta.

Stanovito razumijevanje pokazano za  Marxa možda u tom kontekstu i nije slučajno, pošto se pokazalo kako je bilo lako marksizam odvojiti od Marxove analize i približiti eshatološkim religijskim konstrukcijama, nemilosrdnima spram individue i spram same suštine ikakva moderniteta.

Ni profesor s Columbije, katolik, nije sklon tezi da bi "Božji zakon", makar predstavljen kao "prirodni zakon", morao vladati čovječanstvom, iznad drugih zakona koje čeljad zadaje sama sebi radi (su)života.

Pokazuje se da i drugdje ima onih, pa i uglednih, koji uočavaju da je politička teologija - kakvu zagovaraju i "nikolajevci" u Srpskoj pravoslavnoj crkvi, i "preporođeni kršćani" u waspovskoj Americi, a eto i rimski Papa - bliža ajatolasima nego demokratskom Zapadu.

U Iranu već sada nad demokratski izabranim predsjednikom vrebaju Vrhovni vođa (Maghame Rahbari: Homeini, pa Hamnei) koji u ime Boga, s islamskim juristima, pazi da demokracija ne zglajza u slobodu.

To nam, mutatis mutandis, sada nudi i Vatikan, otvorenije nego ikada od sv. Pija X., dok nas Opus Dei gleda iza ugla.
Inoslav Bešker