Kad su godine 2005. izbili masovni neredi i palež u sirotinjskim, imigrantskim “banlieues” francuskih gradova, globalna javnost otkrila je da u neposrednoj blizini idiličnih, buržujskih francuskih gradova postoji nemapirani teritorij predgrađa koja na bijeli centar gledaju s neprikrivenim klasnim neprijateljstvom. Od tog trenutka, “banlieues” su postali udarna tema francuskog filma.
Takvih je filmova napravljeno mnogo, a među njima je i ovogodišnji canneski pobjednik “Dheepan”. Znatan dio njih je patronizirajuće sentimentalan i politički korektno sućutan. To - međutim - ne važi za možda najbolji meni poznati film o “banlieueima”, film koji upravo ovog tjedna kreće u hrvatsku distribuciju. Riječ je o filmu “Bande de filles” (Djevojačka banda, u nas prevedeno: “Cure”) redateljice Céline Sciamma. U “Curama” Celine Sciamma, naime, nema dobronamjernog patroniziranja. Umjesto toga, Sciamma nam s ekrana baca u lice drsku, samosvjesnu žensku snagu.
Između mafije i patrijarhata
Junakinja “Bande de filles” je 16-godišnja Marieme ( Karidja Touré), crna Afro-francuskinja iz umjerene muslimanske obitelji koja živi u jednom od pariških predgrađa. Marieme živi s premorenom i uvijek odsutnom majkom te starijim bratom koji voli izigravati patrijarhalni autoritet.
Marieme nije pokorna curica: bavi se sportom, kontrira bratu, voli zabavu i ima ambicije. Na samom početku filma redateljica prikazuje trenutak koji je u europskim društvima tipični trenutak socijalnog isključivanja: Mariemi u školi kažu da joj ocjene nisu dovoljne da bi išla u gimnaziju i studirala te joj predlažu da ide u strukovnu školu.
Samosvjesna Marieme se buni, ali uzalud. Kroz iduće tjedne, upada u klapu nešto starijih delinkventica. Pune energije, jezičave i drske, Marieme i “bande de filles” slušaju Rihannu, kradu po dućanima, luduju po metrou, piju i isprobavaju ukradene haljine po hotelskim sobama. U jednom trenutku, Marieme će iz tog sitnog, delinkventskog kriminala spuznuti u onaj pravi: drogu. Ali - ubrzo otkriva da je svijet gangstera jednako patrijarhalan kao i onaj iz kojeg bježi, te da gangstere ona najprije zanima kao komad ženskog mesa. Krug se zatvara: mlada Afrikanka vraća se na početak, opcije su joj prorijeđene, može birati između mafije i patrijarhata, a sve zbog par nižih znamenki u školskoj svjedodžbi.
Film koji pršti energijom
Celine Sciamma (1978) sama nije imigrantica: riječ je o bijeloj francuskoj redateljici koja je ušla u ozbiljni “arthouse” svijet s dva dobra filma, “Vodeni ljiljani” (2007) i “Tomboy” (2011) koje je radila u suradnji sa snimateljicom Crystel Fournier (inače snimateljicom Sviličićeva “Takva su pravila”). Premda je Sciamma u “Curama” promijenila i klasu i rasu, sva su joj tri filma slična je se bave pitanjem adolescencije, identiteta, traženja mjesta u društvu te s likovima koji se nose s nekom vrstom (rodne ili rasne) različitosti. Prva dva Sciammina filma bili su tipični primjeri novog europskog minimalizma. Za “Cure” je to teško reći. Premda sociološki precizan i činjeničan poput novinske reportaže, “Bande de filles” nije tipičan socijalni film. On je ponajprije feministička posveta ženskom buntu, film koji pršti energijom, te slavi adolescentsku drskost i bezobrazluk. Riječ je o komadu čiste “girl power” energije koji vas tušira s ekrana, a da ste cijelo vrijeme svjesni turobnog socijalnog konteksta koji proviruje u pozadini.