Objavljeno:  21.10.2006

Poslije Washingtona

"Tony Blair je, definitivno, jedan od najvećih državnika našeg vremena. On je jedan od onih koji su imali snage postaviti se državnički odgovorno kad je to najviše trebalo, i to je ono što karakterizira pravog političara. Golema je šteta što Blair sada odlazi iz politike."Ovu apoteozu britanskom premijeru nije izrekao Ivica Račan, bivši hrvatski premijer koji je svojedobno pokušavao usmjeravati SDP prema Blairovim laburistima i Trećem putu, nego sadašnji premijer i predsjednik konzervativnog HDZ-a Ivo Sanader, tijekom jedne večere u Washingtonu.

Sanaderova sklonost laburistu Blairu, i to usprkos činjenici što je Blairov ministar Jack Straw samo nekoliko sati prije donošenja odluke o početku pregovora između Hrvatske i Europske Unije osobno zamolio Sanadera da pristane na prolongiranje te odluke za barem mjesec dana, govori o tome da je hrvatski premijer definitivno ušao u fazu kada politiku promatra kroz određeni sustav vrijednosti, a ne samo kroz pragmatično postizanje političkih ciljeva, u čemu je dosad bio vrlo efikasan.

Negativne kampanje

Uostalom, Sanaderov kratki govor u ballroomu hotela Ritz-Carlton prvi je, kojeg se ja sjećam, u kojem je rekao da se ozbiljna politika, naposljetku, svodi na zastupanje određenih vrijednosti.

Kada, međutim, usporedimo kako se vrijednosni sustavi na kojima bi se trebale temeljiti ideologija i politika glavnih stranaka u stvarnosti manifestiraju u hrvatskom političkom životu, doći ćemo do potpuno nejasnog kaosa, pogotovo kada je riječ o usporedbi HDZ-a i SDP-a.

I konzervativni HDZ i SDP imaju donekle sličan stav o pobačaju: ne traže zabranu pobačaja.

I konzervativni HDZ i SDP imaju sličan stav prema radu nedjeljom: ne pristaju na crkvene zahtjeve da se rad nedjeljom zabrani (iako je koalicija u kojoj je SDP sudjelovao svojedobno bila zabranila rad nedjeljom).

I konzervativni HDZ i SDP pate od podjednakog straha od kapitalizma: i Sanader i Račan govore isključivo o tržišno-socijalnom gospodarstvu.

Naposljetku, kada je riječ o euroatlantskim integracijama, obje su stranke načelno velike

Izvjesno je da na idućim parlamentarnim izborima neće pobijediti jedna velika politička ideja  niti će uvjerljivo pobijediti bilo koja od dvije velike stranke

zagovornice ulaska u Europsku Uniju i u NATO, s tim da je SDP počeo izražavati određene znake euroskepticizma, koji se katkad verbaliziraju kroz posve neočekivane, nacionalno patetične i predmoderne izjave poput Račanove da "Hrvatska ne bi smjela u Europsku Uniju pognute glave". Takva je izjava definitivno primjerenija pokojnom Franji Tuđmanu ili Anti Đapiću nego vođi socijaldemokratske stranke.

No, usprkos rastućem euroskepticizmu u SDP-u, nema nikakve sumnje da bi SDP vodio jednako žestoku proeuropsku i pro NATO državnu politiku kada bi ponovo došao na vlast jer zbog međunarodnih okolnosti ne bi imao drugog izbora.

Ovdje valja reći da euroskeptične nijanse u SDP-ovoj politici nisu samo posljedica pokušaja približavanja onoj velikoj biračkoj skupini koja je suspektna prema Europskoj Uniji i koja definitivno ne želi da Hrvatska uđe u NATO, nego i posljedica utjecaja koji na Ivicu Račana imaju određeni ugledni intelektualci bliski SDP-u, koji uistinu ne vjeruju u dugoročnost ideje Europske Unije.

Ako se, dakle, HDZ i SDP suštinski osobito ne razlikuju (samo je jedna fundamentalna razlika: HDZ njegovi birači doživljavaju kao izrazito nacionalnu stranku), jasno je da će predizborne kampanje obiju stranaka biti jednim dijelom negativno orijentirane.

To osobito vrijedi za SDP, čiju strategiju proglašavanja HDZ-a masovno korumpiranom strankom u HDZ-u zasad neopravdano podcjenjuju.

Budu li glasači uistinu percipirali sadašnju Hrvatsku demokratsku zajednicu kao Hrvatsku demokratsku zajednicu iz devedesetih godina, Socijaldemokratska partija mogla bi postići iznimno dobar izborni rezultat.

Koalicije

A sam HDZ vrlo se često ponaša, osobito tijekom saborskih rasprava, kao ona stranka iz devedesetih godina, koja je 3. siječnja 2000. doživjela težak izborni poraz.

S druge strane, jasno je da i HDZ raspolaže uvjerljivim argumentima protiv SDP-a kada je riječ o korupciji ili barem o političkom poštenju: mislimo na sve što se već godinama događa s inače iznimno uspješnim zagrebačkim gradonačelnikom Milanom Bandićem, ali i na sramotno koaliranje SDP-a s ljudima poput Stipe Gabrića Jambe.

Posve je izvjesno da na predstojećim parlamentarnim izborima neće pobijediti jedna velika politička ideja (kao 1990. ili 2000.), niti da će uvjerljivo pobijediti bilo koja od dvije velike stranke.

Što znači da će o novoj vladi odlučivati koalicijske mogućnosti glavnih stranaka, HDZ-a i SDP-a.

Dosad se činilo da HDZ može računati na koaliranje s malim strankama i, eventualno, s HSP-om, dok se SDP nada obnovi mnogostranačke koalicije iz 2000. godine, što Sanader, naravno, proglašava nerealnim.

Sanader, dapače, drži da nedavno potpisani sporazum između HSS-a i HSLS-a, koji već jest HDZ-ov koalicijski partner, upućuje na to da je HSS bliže koaliranju s HDZ-om nego sa SDP-om.

Veliko je pitanje hoće li Sanaderov washingtonski uspjeh, pod uvjetom da se odnosi sa Sjedinjenim Državama doista nastave razvijati u duhu onoga što se događalo u Washingtonu, povećati koalicijsku privlačnost HDZ-a i omogućiti Sanaderu da poslije izbora koalira ne samo s HSS-om nego i s HNS-om, što bi premijer, nesumnjivo, želio.

Na prvi pogled, takav bi se razvoj situacije, barem kada je riječ o HSS-u, mogao očekivati.

No, s obzirom na masovnu nepopularnost Sjedinjenih Država i predsjednika Busha u Hrvatskoj, uistinu je veliko pitanje hoće li naglo zatopljenje odnosa s Washingtonom i najavljeni ulazak u NATO donijeti HDZ-u i jedan glas više i hoće li ga doista učiniti poželjnijim koalicijskim partnerom.

O odgovoru na ova pitanja ovisit će tko će uistinu pobijediti na idućim parlamentarnim izborima.
Davor Butković