Točno trideset i pet dana prije petih predsjedničkih izbora u neovisnoj Republici Hrvatskoj, javnost ne zna baš ništa o političkom sadržaju tih izbora.
Ne znamo zašto se glavni kandidati zalažu.
Ne znamo što glavni kandidati misle o glavnim državnim pitanjima ni kako ta pitanja kane riješiti.
Ne znamo koje probleme kandidati žele nametnuti kao središnje u svojim kampanjama.
Ne znamo kako kandidati misle mijenjati Hrvatsku iako se neki pozivaju na dodirne točke s Barackom Obamom, čiji se glavni moto bio sažeo u riječ change (promjena), koju američki predsjednik, uostalom, vrlo dosljedno realizira.
Ne znamo, naposljetku, ni približno dovoljno o stvarnom svjetonazoru većine predsjedničkih kandidata; znamo tek ponešto o njihovu poželjnom imidžu, ali uistinu ne znamo za koje se oni vrijednosti zalažu.
Ili, jednostavnije rečeno, ne znamo bi li, primjerice, Milan Bandić na nekom mitingu, recimo blizu Drniša, rekao da je protiv zabrane pobačaja ili, pak, bi li Ivo Josipović mogao, s punom odgovornošću, izjaviti da je protiv populizma kao metode političkog djelovanja.
Politički Big Brother
Glavna značajka ovogodišnjih predsjedničkih izbora jest da su lišeni bilo kakvog stvarnog političkog sadržaja.
Hrvatski predsjednički izbori 2009./2010. godine zasad su svedeni na ne osobito zanimljivo estradno natjecanje.
U pozadini tog natjecanja stoji, doduše, pokušaj određenih interesnih grupa da nametnu dvojicu kandidata, kao i pokušaj velikih političkih stranaka da se odupru takozvanim nezavisnim kandidatima (koji su, u stvarnosti, manje nezavisni nego stranački kandidati).
Međutim, taj se sukob odvija u neobičnoj domeni, koju možemo nazvati podzemljem javnosti.
Taj je sukob biračima uglavnom nevidljiv; u krajnjoj liniji, taj bi konflikt i trebao biti irelevantan.
Bilo bi poželjno kada bi građani glasovali na temelju političkih programa kandidata i njihovih osobnosti koje jamče provedbu određenih političkih obećanja. Bilo bi, pak, jako loše kada bi građani glasovali na temelju nejasnih informacija i osjećaja o podzemnim političko-interesnim borbama u Hrvatskoj, naprosto zato što tu ulazimo u neograničen prostor manipulacija.
Problem je jedino u tome što se predsjednički kandidati zapravo ni za što ne zalažu, ili barem o tom ne žele obavijestiti svoje birače.
Cjelokupni prvi dio predsjedničke kampanje sveo se na jedan golemi politički Big Brother, u kojem se utopila čak i Vesna Pusić, načelna protivnica estradizacije hrvatske politike; ne sjećam se niti jedne njezine važne političke izjave u proteklih nekoliko tjedana. Ne sjećam se niti jedne prezentacije njezina predsjedničkog plana.
Za razliku od toga, mora se priznati da je dr. Miroslav Tuđman jedini kandidat koji redovito govori o politici, samo o politici, i koji konzistentno izlaže svoje političke stavove.
S mlađim dr. Tuđmanom ne slažem se ni u čemu. Njegov koncept retuđmanizacije Hrvatske smatram pogubnim i neostvarivim, a njegov pokušaj da racionalizira/falsificira neke od glavnih političkih namjera dr. Franje Tuđmana dugoročno ugrožava hrvatske nacionalne interese.
Međutim, dr. Tuđman se u ovoj kampanji ponaša dosljedno i ozbiljno, što se ne može reći za većinu drugih kandidata.
U redu, hrvatski predsjednik više, na sreću, nije čovjek koji prema ustavnim ovlaštenjima presudno utječe na državnu politiku.
No, hrvatski predsjednik nije ni čovjek bez vlasti i bez utjecaja.
S jedne strane, predsjednik Republike ima golem neformalni utjecaj: on može djelovati na javno mišljenje i na političke procese, što je Stipe Mesić talentirano, iako prekomjerno koristio.
S druge strane, predsjednik Republike i dalje raspolaže ovlastima u vojsci, državnoj sigurnosti i vanjskoj politici, što je sve prije nego nevažno.
Uostalom, koliko je predsjednički posao uistinu značajan dokazuju i obje posttuđmanovske kampanje.
U siječnju 2000. godine predsjednička je kampanja imala samo jednu, ali iznimno važnu agendu.
Radilo se, naravno, o detuđmanizaciji Hrvatske.
Kako se Stjepan Mesić pokazao najuvjerljivijim detuđmanizatorom, on je na tim izborima trijumfirao. U Mesićevu je korist išao i masovni osjećaj da jedna poltiička snaga - u ono vrijeme bila je to koalicija SDP-a i HSLS-a - ne bi trebala u potpunosti upravljati državom. I to je jedan od uzroka poraza Dražena Budiše.
Predsjednički izbori 2005. godine posjedovali su jednako jasnu, još naglašeniju političku dvojbu: hoće li Ivo Sanader, preko Jadranke Kosor, potpuno zavladati Hrvatskom ili će se kroz drugi Mesićev mandat održati protuhadezeovski pol vlasti.
Građani su masovno glasovali za Mesića, kojeg su snažno podupirale lijevo-liberalne stranke (Mesić im je to pokušao vratiti na parlamentarnim izborima 2007. godine).
Na aktualnim se predsjedničkim izborima ne postavljaju tako velika pitanja.
Kandidat HDZ-a, dr. Andrija Hebrang, preslab je da bi postao središte dileme o tome treba li HDZ-u ograničiti vlast.
Osim toga, u sadašnju HDZ-ovu vlast, u njenu stvarnu moć, u njen autoritet i njezinu trajnost malotko još vjeruje.
Dakle, ovi predsjednički izbori neće odlučivati o tome koja će stranka u idućem mandatu imati apsolutnu ili relativnu prevlast u zemlji.
Hrvatska treba političara, a ne penjača
Ovi predsjednički izbori mogli bi, u nešto idealnijem svijetu, odlučivati o tome tko će se nametnuti kao kandidat koji zagovara stvarnu, proceduralnu demokraciju, tko će se nametnuti kao kandidat koji zagovara najviše norme pravne države, tko će se nametnuti kao kandidat koji zagovara one najbolje vrijednosti Zapada, kojih se, naravno, ni Zapad vrlo često ne drži.
U nešto idelanijem svijetu ovi bi predsjednički izbori trebali odlučivati o kandidatu koji će uspješno i autoritativno predstavljati Hrvatsku u međunarodnoj zajednici i koji će znati artikulirati i prezentirati glavna državna pitanja.
Međutim, naglasak dosadašnjeg tijeka kampanje otišao je u sasvim suprotnom smjeru.
Naglasak dosadašnjeg tijeka predsjedničke kampanje gotovo je isključivo na imidžu predsjedničkih kandidata.
Takva strategija kandidata i njihovih, blago rečeno, sumnjivo kompetentnih PR timova u stvarnosti se ne isplati nijednom kandidatu.
Ivo Josipović nema karizmu i teško da će je ikada steći. Osim toga, netko mu je morao reći da predsjednik ne čita svoje govore (osim ako nisu ekscentrično dugi ili ako baš svaka riječ mora biti apsolutno precizna).
Predsjednik, naprosto, govori.
Nadan Vidošević može se pohvaliti toliko spornom prošlošću, prije svega iz devedesetih godina, da bi bilo koja pametno vođena negativna kampanja mogla vrlo lako srušiti njegovu kandidaturu.
Milan Bandić suočava se, pak, s toliko velikim problemom sa sadašnjošću, dakle s njegovih desetak godina na čelu Zagreba, da u Hrvatskoj upravo nastaje spontani pokret otpora protiv Bandićeve kandidature, na što u njegovu stožeru očito nisu računali.
Andrija Hebrang naprosto je preekscentričan da bi njegov imidž izdržao imalo ozbiljniju javnu provjeru.
Umjesto da se bave uljepšavanjem svojih ne baš lijepih slika u javnosti, predsjednički kandidati mogli bi se, za promjenu, početi baviti politikom.
Jutarnji je list, želeći napokon nametnuti politiku kao temu predsjedničkih izbora, organizirao je izjašnjavanje predsjedničkih kandidata o središnjim političkim pitanjima (tekst na susjednim stranicama u Magazinu).
Međutim, žalosno je i nevjerojatno što sami kandidati dosad nisu postavili politička pitanja u samo središte svojih kampanja.
A ako se utrka za izbor predsjednika Republike ne fokusira na politička pitanja, ona se nužno svodi na estradne ekscese, poput lansiranja kampanje s vrha Sljemena u sedam ujutro.
Da medijska Hrvatska posjeduje nešto više integriteta, svi bi se glavni mediji dogovorili da ne maltretiraju svoje izvjestitelje šaljući ih na tako bezvezan događaj. Koji je, međutim, karakterističan za dosadašnji tijek kampanje.
Željeli bismo vjerovati da će se takvo stanje odmah promijeniti.
Hrvatska ne treba predsjednika penjača na Sljeme (ovdje ne mislimo samo na Bandića), nego predsjednika političara.
