Kad je Natascha Kampusch uspjela pobjeći svom otmičaru i dokopati se slobode 23. kolovoza 2006, nakon osam godina zatočeništva u naizgled običnoj kući u mirnom predgrađu Beča, njezina je priča užasnula svijet. Kako je preživjela djetinjstvo zaključana u podrumu? U kakvu se mladu ženu razvila? Kakav je čovjek bio njezin otmičar Wolfgang Priklopil i što je sve od nje tražio? Kako su prolazili dani i tjedni, a jedini intervju što ga je Natascha dala za televiziju nije odgovorio na sve što je zanimalo znatiželjne, počela su se postavljati druga pitanja: Kakav je točno bio odnos žrtve i otmičara? Zašto je Natascha tako dugo čekala da pobjegne? Jesu li njeni roditelji poznavali otmičara?

Novinari Allan Hall i Michael Leidig pratili su priču od dana kad je Natascha oteta kao 10-godišnja djevojčica. Razgovarali su s inspektorima, pravnicima, psihijatrima, članovima obitelji, susjedima i prijateljima i uspjeli koliko je moguće razotkriti šokantnu priču.

3. nastavak Nataschina majka prijavila je nestanak u 17.30 sati u ponedjeljak 2. ožujka 1998. u policijskoj postaji u svom kvartu. Već sljedećeg dana 12-godišnja djevojčica, koja je išla u istu školu kao Natascha, rekla je da je vidjela kako neki čovjek uvlači Nataschu u bijeli kombi i policija je krenula u potragu.

Potraga za Nataschom Kampusch opisana je kao najsramotnija policijska akcija u Austriji nakon Drugog svjetskog rata. Nataschin nestanak pokrenuo je najveću potragu u zemlji i policijski šefovi tvrdili su da su poduzeli sve što je ljudski moguće, ali cijela se operacija vodila šlampavo - griješilo se, prilike i tragovi su se propuštali, a s vremenom je nestalo i entuzijazma. Mnogi su komentatori primijetili da bi policija možda poduzela više da je posrijedi bilo dijete iz dobrostojeće obitelji, a ne curica rastavljenih roditelja iz bijednog kvarta.

Nataschina majka prijavila je nestanak u 17.30 u ponedjeljak 2. ožujka 1998. u policijskoj postaji u svom kvartu, Donaustadtu, a izvještaj o nestaloj osobi proslijeđen je u bečki Sicherheitsbüro, Ured za sigurnost, skraćeno SB, posebni policijski odjel koji se uspoređivao sa Scotland Yardom ili FBI-em. Ali SB, utemeljen još u doba Austro-Ugarske i smješten u vojnoj zgradi iz 19. stoljeća, daleko je zaostajao za američkom i britanskom policijom po tehnologiji i metodama - nisu imali čak ni kompjutore. Kad je inspektorica Sabine Freudenberger, koja je među prvima razgovarala s Nataschom na slobodi, dala intervju ORF-u, u pozadini se vidio - pisaći stroj.

Bijeli kombi

Već sljedećeg dana 12-godišnja djevojčica koja je išla u istu školu u koju i Natascha rekla je da je vidjela kako Nataschu neki čovjek uvlači u bijeli kombi i policija je krenula u potragu za takvim vozilom. Pronašli su vlasnike svih bijelih kombija u zemlji i sve ih redom ispitali, među ostalim i tada 36-godišnjeg Priklopila, koji je rekao da je u jutro Nataschina nestanka bio sam kod kuće. Djelovao je uvjerljivo i držao se smireno kao da nema što skrivati, rekli su kasnije policajci u pokušaju da objasne kako to da mu nisu pregledali kuću, nisu razgovarali sa susjedima od kojih bi doznali da je Priklopil čudak bez djevojke, nisu ga fotografirali da ga mala svjedokinja možda prepozna, a i kad su godinama kasnije napravili psihološki profil mogućeg otmičara, nisu ga ponovno ispitali.

Nevidljivi čovjek

Da su bilo što od toga učinili, Natascha bi bila spašena. Ali nisu. Kompjutorska potraga nije dala rezultata jer Priklopil, nevidljivi čovjek koji nikad nije napravio veći prekršaj, nije bio u sustavu niti su u masi dječje pornografije na internetu pronašli Nataschu - kao da je nestala s lica zemlje. Policajci su upravo to naglašavali kao najneobičniji aspekt slučaja: potpuna odsutnost bilo kakvih dokaza. Godinu dana nakon Nataschina nestanka policija je dala izjavu: "Razgovarali smo s više od 2000 ljudi, temeljito ispitali oko 150, upotrijebili 500 policajaca, 200 žandara i 13 pasa tragača, te helikoptere koji su iz zraka tragali punih 150 sati. Ništa nismo našli. Moguće je da je Natascha žrtva zločina, ali ne možemo isključiti ni mogućnost da je još živa. Sve je moguće."

Novi faktor pojavio se kad su novine Kurier angažirale privatnog detektiva Waltera Poechhackera da traži Nataschu. Angažman je trajao samo tjedan dana, ali nakon tog vremena Poechhacker je nastavio istragu za svoj račun jer je bio uvjeren da će otkriti što se dogodilo. "Svi dokazi upućuju na otmicu koju je počinio netko iz neposredne Nataschine okoline", tvrdio je detektiv te kasnije u knjizi koju je napisao o slučaju opisao da je na detektoru laži jedna osoba povezana s Nataschinom obitelji bila izrazito nervozna.

Majka i ljubavnici

 "Ta je osoba neprestano pušila, ruke su joj se tresle, i kad sam joj pogledao u oči, oboje smo znali što onaj drugi misli", rekao je Poechhacker. Smatra da policija nije dovoljno ispitala Nataschinu majku i njezine ljubavnike, od kojih je jedan, Ronnie Husek, sigurno poznavao Priklopila, niti su istražili njihove veze s Priklopilom, iako se saznalo da su svi godinama zalazili u isti bar: Christinin Schnellimbiss, jeftinu birtiju u predgrađu Beča. Vlasnica se sjeća Priklopila koji je ondje znao pojesti kobasicu i popiti čašu soka od jabuke (nije pio alkohol), a Nataschin otac, 20 godina redoviti Christinin gost, sjeća se upadljivog BMW-a, premda nije znao da pripada Priklopilu. Otac je u birtiju katkad dovodio Nataschu, a Nataschina majka ondje je dolazila s Husekom za kojeg se kasnije utvrdilo da je poznavao i Priklopila i njegova poslovnog partnera Holzapfela. Je li moguće da je sve to puka slučajnost?

Nakon šest mjeseci do godine dana u potpunoj izolaciji, Priklopil je Nataschu počeo dovoditi u kuću, a ona je radila što je od nje tražio: čistila je, spremala, kuhala. Zajedno su jeli, a katkad je poslije s njim smjela gledati film na televiziji. On joj je pričao o svojem djetinjstvu i pokazivao fotoalbume. S vremenom joj je u podrum stavio video i radio i davao joj da gleda snimljene epizode "Star Treka" i "Magnuma",  kao i austrijske TV programe. I televiziju i knjige Natascha je koristila da uči - iz knjiga je čak naučila plesti. Otmičar ju je poučavao povijesti i zemljopisu, čitao s njom knjige za djevojčice i pustolovne priče. Ona mu je postavljala obična dječja pitanja o stranim zemljama i životinjama, a on joj je uvijek odgovarao.

Da zadrži autoritet nad njom i kad je ušla u tinejdžerske godine, Priklopil joj je pričao stravične stvari o vanjskom svijetu i kao dokaz joj donosio novinske članke o alkoholičarima i narkomanima. "Vidiš, od svih ovih strahota sam te ja obranio", govorio joj je i pritom ponavljao kako je posvuda postavio eksplozive koji će je raznijeti ako pokuša pobjeći.

Ali Natascha je već sa 12 godina odlučila da će jednog dana pobjeći. "Sanjala sam o bijegu, ali nisam smjela riskirati. On je bio paranoičan i nepovjerljiv", rekla je Natascha.

Nakon gotovo osam nezamislivih godina u zatočeništvu, tijekom kojih joj je koža pobijelila, a Natascha gotovo potpuno izgubila imunitet, nakon njezina 18. rođendana, u veljači 2006., Wolfi ju je počeo izvoditi iz kuće, u dućane i muzeje, pa čak jedan dan i na skijanje. Ispostavilo se da su je više od 30 puta vidjeli na javnim mjestima: u restoranu, u trgovini građevinske opreme, na ulici, u Priklopilovu vrtu i jednom dok je sjedila u njegovu autu pred kućom u kojoj je on popravljao nečiji kompjutor. Nekim susjedima ju je čak predstavio kao "djevojku iz Jugoslavije". To je pokrenulo neugodna nagađanja o tome da je Natascha, da je htjela, više puta mogla pobjeći, ali nije jer je željela ostati s Priklopilom.

Zbunjena susjeda

Natascha pak tvrdi da se bojala jer joj je Priklopil prijetio da će ubiti i nju i sebe ako pokuša pobjeći; još gore, da će ubiti svakoga kome se obrati za pomoć. Bojala se, ali i čekala pravu priliku.

Prilika se ukazala malo poslije podneva 23. kolovoza 2006. kad je Priklopil dao Nataschi mali Boschov usisavač i rekao joj neka očisti njegov BMW koji je bio parkiran u dvorištu. Naravno da je sve vrijeme budno pazio na nju, ali u jednom mu je trenutku zazvonio mobitel, on se javio, otišao nekoliko koraka dalje jer mu je možda smetala buka usisavača - i to je bilo to. Natascha je preskočila ogradu, projurila kroz susjedne vrtove i dotrčala do vrata postarije gospođe te je stala preklinjati da pozove policiju. Zbunjena ju je gospođa nakon nekoliko minuta nagovaranja pustila u kuću i stigli su lokalni policajci kojima je opet trebalo neko vrijeme da shvate kako su našli djevojku koja je jedno vrijeme bila sedma na Interpolovu popisu 10 najtraženijih nestalih osoba.

Napokon su Nataschu odvezli u policijskom autu - ona je, već svjesna kakvu će pozornost izazvati, zatražila da joj daju prekrivač kojim će prekriti glavu - a čak tisuću policajaca krenulo je u lov na Priklopila. Ali nisu ga uhvatili.

Priklopil se nakon spektakularne jurnjave ulicama Beča uspio mirno parkirati u podzemnu garažu, ostavio auto, išetao se, nazvao partnera Holzapfela, ispričao mu izmišljenu priču da je uzrujan jer su ga uhvatili pijanog za upravljačem, a onda se, nakon što ga je Holzapfel smirio, pozdravio s njim i otišao. To je bilo poslijepodne. Što je radio nekoliko sljedećih sati, nitko ne zna. A u 20.59 te večeri Priklopil je ispunio obećanje koje je dao Nataschi - da će se ubiti ako ona pobjegne. Legao je na tračnice i pustio da mu vlak odrubi glavu.

Za to vrijeme Natascha se pretvarala u megazvijezdu. Cijeli svijet bez daha je pratio njenu priču, suosjećajući s njom, ali i raspitujući se za sve što joj se događalo u dugim godinama zatočeništva. Ali Frau Kampusch, kako je Natascha inzistirala da je zovu, zaprepastila je svijet izražavajući osjećaje prema svojem otmičaru. Pojavile su se sumnje o odnosu s Priklopilom, kao i o odnosu s roditeljima, a i majka i otac žalili su se kako su Nataschu okružili pravni savjetnici i psiholozi koji njome manipuliraju a njima brane da je vide. Natascha se još jednom morala boriti za život.

  Nasamo se oprostila od otmičara Kad su Nataschu dan kasnije obavijestili o Priklopilovoj smrti, ona se prvo strahovito naljutila na policiju jer su "dopustili da se to dogodi", a onda se duboko rastužila i gorko zaplakala. Ništa čudno, objasnio je dr. Berger, psihijatar za djecu i mladež na bečkom sveučilištu, jer Natascha je morala razviti zajedništvo s otmičarem. "S jedne strane žrtva proživljava strah i patnje zbog nasilja, ali s druge strane rađa se i snažna emocionalna veza. Osam godina provela je nasamo s jednim jedinim čovjekom, a on je sada nasilno istrgnut iz njezina života - to je težak udarac", rekao je dr. Berger. Natascha je htjela ići na Priklopilov pogreb, ali po preporuci dr. Bergera oprostila se od njega tako što je 10 minuta provela sama kraj njegova tijela u mrtvačnici.