Krunoslav Stjepan Draganović nije bio franjevac (kako sam pogrešno naveo) nego svećenik Vrhbosanske nadbiskupije (“petrovac”, rekli bi u Hercegovini).
Prekjučerašnji tekst u kojemu je spomenut izazvao je mnoge reakcije i poneka pitanja, na koja odgovaram citirajući upućene osobe iz Crkve, osobito u pogledu Draganovićeva iznenadnog povratka u Jugoslaviju iz emigracije 1967. Tada je u Sarajevu dao opširan iskaz bosanskohercegovačkoj Službi državne sigurnosti iz kojega su kasnije ekstrapolirane neke činjenice neugodne kako po ustaške tako i po neke crkvene dostojnike, uključujući i bl. Alojzija Stepinca.
Monsignor Milan Simčić, prelat koji je bio na visokim funkcijama u Rimskoj kuriji, obznanio je na Webu da je nakon tog povratka bio “organiziran i plan Draganovićeva oslobođenja i prebacivanja u Italiju. Dvojica talijanskih mladića turista brzim su autom stigli u Sarajevo, našli se s Draganovićem u sakristiji jedne crkve i predali mu pismo jednoga rimskog prijatelja s pozivom da im se pridruži do Dubrovnika, gdje ih je čekao veliki brzi čamac.
Pročitavši pismo, Draganović se malo zamislio a onda se zahvalio na njihovoj spremnosti da mu pomognu pobjeći; rekao im je da on u savjesti ne može to učiniti jer bi drugi teško platili njegov bijeg. Pisac ovih redaka (Simčić, op. I. B.) imao je priliku malo kasnije prevesti na talijanski izvještaj sarajevskog nadbiskupa Smiljana Čekade o slučaju Draganovića. Nadbiskupa je pozvao na razgovor Džemal Bijedić, predsjednik BH (sic!), i tražio je od njega da osobno jamči za Draganovića (koga su odlučili pustiti na “kontroliranu” slobodu) da neće bježati iz Jugoslavije, da neće ništa pisati i govoriti o načinu kako je bio doveden u Jugoslaviju i da će spriječiti da se tiska knjiga o Bleiburgu (koju je Draganović pisao, op. I. B.).
Tako je bilo odlučeno na posebnoj sjednici Vijeća Republika (sic!) pod predsjedništvom Tita. Čekada je odgovorio da ne može donijeti nikakvu odluku dok ne vidi Draganovića i govori s njime. Bijedić ga je otpratio u susjednu sobu gdje je bio Draganović i ostavio ih je same. Nakon pozdrava i pitanja, je li se vratio svojevoljno i slobodno u domovinu, na što je Draganović odgovorio niječno, Čekada mu je iznio uvjete za “kontroliranu” slobodu, koje mu je postavio Bijedić, i pitao ga može li osobno garantirati za njega računajući da će poštivati preuzete obveze. Ukoliko Draganović ne bi poštivao te obveze, platio bi osobno sam nadbiskup i sjemenište bi bilo zatvoreno. Nakon kratkog razmišljanja Draganović je dao svoj pristanak, a Čekada je pred Bijedićem dao svoje jamstvo; tako je za Draganovića nastupio novi period života.
Isusovac Robert Andrew Graham, povjesničar Crkve u drugome svjetskom ratu, koga sam intervjuirao za Vjesnik i koga su (pretjerujući) zvali šefom “vatikanske kontrašpijunaže”, znao mi je postaviti precizna pitanja o Krunoslavu Draganoviću, te o nekim svećenicima koji su za rata stigli na študij u Rim. A znao je štošta i o drugima: “Himmler je, kao SS-Reichsführer, naredio da se unovače mladi nacisti koji su zatim odlazili u sjemenište. Morali su započeti crkvenu karijeru, kako bi kasnije mogli izvještavati o potezima i nakanama Svete Stolice”. Znao je, dakako, mnogo i o sukobu francuskih i njemačkih prelata u Vatikanu za drugoga svjetskog rata. I o mnogočemu inome. Na moja uzvratna pitanja o Draganoviću Graham nije odgovorio baš ništa.
Isusovac Robert Gumpel, koga sam prije osam godina intervjuirao za Jutarnji list, povjesničar dogmatike ali i dugogodišnji stručnjak Kongregacije za kauze svetih u kojoj je, kao relator, presuđivao jesu li dokumenti sabrani za beatifikaciju Pija XII (pape 1939-1958, dakle u doba svjetskoga i hladnog rata) dovoljni i dovoljno pouzdani, spontano mi je za Draganovića rekao da je bio “mračna ličnost” i da se za Draganovića “javno tvrdilo da je agent Intelligence Servicea”. “Nikada nisam naišao niti na trag dokaza da je Pio XII znao za aktivnost Krunoslava Draganovića, kao ni Aloisa Hudala. Kada je doznao da je Hudal napravio nešto čudno, odmah ga je udaljio”, rekao mi je Gumpel u nevezanu razgovoru u kojemu smo se dotakli Draganovića.
I u Rimu neki s kojima sam razgovarao smatraju da je otet uz izdaju Miroslava Varoša, neki opet da je sve to bila mizanscena, jer da je Draganović sve vrijeme bio (i) engleski agent.
