Povjesničar koji zna više od ostalih, a i piše bolje od svih
ZAGREB - “Otkako sam u šesnaestoj postao svjestan da sam povjesničar, život uglavnom provodim gledajući i slušajući te nastojeći razumjeti povijest vremena u kojem živim”, navodi u svojoj autobiografiji slavni britanski povjesničar Eric Hobsba-wm, nezaobilazno ime markisizma i historiografije 20. stoljeća.
Ograničenja žanra
Engleski povjesničar židovskog podrijetla jedan je od vodećih predstavnika intelektualne Europe još otkada je 1959. objavio knjigu “Primitivni buntovnici”. Uslijedila su kapitalna djela o revolucijama, 19. stoljeću, tradiciji, rasprava o genezi nacionalnog identiteta i nacionalizmu te apsolutni hit “Doba ekstrema - povijest kratkog xx. stoljeća” iz 1994.
Osam godina kasnije objavio je svojevrsni parnjak te knjige, autobiografiju kao priliku “uvoda u najčudesnije stoljeće u svjetskoj povijesti kroz itinerar jednog ljudskog bića”. A materijala mu nije nedostajalo. Rođen u Egiptu u godini Oktobarske revolucije, Hobsbawm je djetinstvo proveo u Beču i Berlinu, nakon dolaska Hitlera na vlast otišao je u London.
Član Komunističke partije Velike Britanije postao je 1936., a u njoj je ostao sve do njenog raspuštanja devedesetih. “Etiketu Hob-sbawma, marksističkog povjesničara nosim oko vrata do dana današnjeg, poput karafa što kruže poslije večere po zajedničkim prostorijama na Cambridgeu kako profesori ne bi pobrkali portugizac sa šerijem.”
No, Hobsbawmova autobografija nije obračun s neistomišljenicima, kojih nije bilo malo, isprika za pogreške, možebitne zablude ili pojašnjenje vlastitih poteza. Premda u knjizi i ima tih elementa, “Zanimljiva vremena”, izmiču ograničenjima autobiografskog žanra, doista i funkcionirajući ne samo kao tekst o životu jednog povjesničara nego i tekst o dvadesetom stoljeću.
Jazz i politika
Hobsbawmove teme su tako Beč i Berlin dvadesetih, Latinska Amerika, Engleska, ratovi, razočaranja, sitne radosti i prolazne mode, prikaz političke, društvene i kulturne klime protkane briljantnim malim skicama o ljudima koje je poznavao, a većini su poznati bilo kao igrači povijesti 20. stoljeća ili, pak, imena s naslovnica knjiga.
Tu su i mali biseri o umjetnosti, jazzu, novinarstvu, pop kulturi, znanstvenoj buržoaziji, čarima znanstvenog turizma ili o tome zašto, ako želite razumjeti Južnu Ameriku, nije loše čitati Nerudu na obroncima Machu Picchua. U svojim opisima povjesničar je istodobno i smiješan i ironičan, i strastven i lucidan, i dirljiv i autentičan.
Možete očekivati ovo: “ Moji su zapisi o 60-ima ono što može napisati autobiograf koji nikad nije obukao traperice.”
Ili, pak, ovo: “Obuzet sramom zbog svog izgleda, svjesno sam potiskivao svoju senzualnost i seksualne nagone. U život kojim su inače gotovo monopolistički vladale riječi i intelektualna aktivnost džez je unio dimenziju tjelesne emocije bez riječi i preispitivanja.”
Šarm teksta
Možda još samo malo: “Majka mi je usadila jedno jednostavno načelo: ‘Nikad ne smiješ činiti ništa što bi moglo navesti na pomisao da se sramiš toga što si Židov’... Otada ga se neprestano nastojim pridržavati, premda je, kad se uzme u obzir ponašanje izraelskih vlasti, napetost koja je s time povezana katkad nepodnošljiva...”
Tony Judt, prema Hobsbawmu prilično kritičan povjesničar, ponudio je precizan opis šarma Hobsbawmova teksta, ustvrdivši da je njegova slava potpuno opravdana jer, “ne samo da zna više od ostalih, nego i piše bolje od njih”.
Znanost i uvjerenja
Sam Hobsbawm je svojedobno u uvodu knjige “Nacije i nacionalizmi” napisao kako pišući tu raspravu nije morao ostaviti svoja nepovjesničarska uvjerenja sa sobom. Nema sumnje da su njegova uvjerenja odredila i inspirirala interese ali, što pokazuje i ova knjiga, teško da je ikad imao problem s razlučivanjem ta dva područja.
Znanost i potreba da se razjasni svijet uvijek su se nalazili na prvom mjestu. Postoje ljudi koji su važni svjedoci vremena, koji su vodili zanimljiv život, bili važni, poznavali važne ljude i prisustvovali ključnim epizodama povijesti. Postoje i oni superiornog stila, iznimne inteligencije i erudicije koji su u stanju vjerno prenijeti važnost tih iskustva. Hobsbawm je, vrlo jednostavno, spoj oba tipa.
Adriana Piteša
Ograničenja žanra
Engleski povjesničar židovskog podrijetla jedan je od vodećih predstavnika intelektualne Europe još otkada je 1959. objavio knjigu “Primitivni buntovnici”. Uslijedila su kapitalna djela o revolucijama, 19. stoljeću, tradiciji, rasprava o genezi nacionalnog identiteta i nacionalizmu te apsolutni hit “Doba ekstrema - povijest kratkog xx. stoljeća” iz 1994.
Osam godina kasnije objavio je svojevrsni parnjak te knjige, autobiografiju kao priliku “uvoda u najčudesnije stoljeće u svjetskoj povijesti kroz itinerar jednog ljudskog bića”. A materijala mu nije nedostajalo. Rođen u Egiptu u godini Oktobarske revolucije, Hobsbawm je djetinstvo proveo u Beču i Berlinu, nakon dolaska Hitlera na vlast otišao je u London.
Član Komunističke partije Velike Britanije postao je 1936., a u njoj je ostao sve do njenog raspuštanja devedesetih. “Etiketu Hob-sbawma, marksističkog povjesničara nosim oko vrata do dana današnjeg, poput karafa što kruže poslije večere po zajedničkim prostorijama na Cambridgeu kako profesori ne bi pobrkali portugizac sa šerijem.”
No, Hobsbawmova autobografija nije obračun s neistomišljenicima, kojih nije bilo malo, isprika za pogreške, možebitne zablude ili pojašnjenje vlastitih poteza. Premda u knjizi i ima tih elementa, “Zanimljiva vremena”, izmiču ograničenjima autobiografskog žanra, doista i funkcionirajući ne samo kao tekst o životu jednog povjesničara nego i tekst o dvadesetom stoljeću.
Jazz i politika
Hobsbawmove teme su tako Beč i Berlin dvadesetih, Latinska Amerika, Engleska, ratovi, razočaranja, sitne radosti i prolazne mode, prikaz političke, društvene i kulturne klime protkane briljantnim malim skicama o ljudima koje je poznavao, a većini su poznati bilo kao igrači povijesti 20. stoljeća ili, pak, imena s naslovnica knjiga.
Tu su i mali biseri o umjetnosti, jazzu, novinarstvu, pop kulturi, znanstvenoj buržoaziji, čarima znanstvenog turizma ili o tome zašto, ako želite razumjeti Južnu Ameriku, nije loše čitati Nerudu na obroncima Machu Picchua. U svojim opisima povjesničar je istodobno i smiješan i ironičan, i strastven i lucidan, i dirljiv i autentičan.
Možete očekivati ovo: “ Moji su zapisi o 60-ima ono što može napisati autobiograf koji nikad nije obukao traperice.”
Ili, pak, ovo: “Obuzet sramom zbog svog izgleda, svjesno sam potiskivao svoju senzualnost i seksualne nagone. U život kojim su inače gotovo monopolistički vladale riječi i intelektualna aktivnost džez je unio dimenziju tjelesne emocije bez riječi i preispitivanja.”
Šarm teksta
Možda još samo malo: “Majka mi je usadila jedno jednostavno načelo: ‘Nikad ne smiješ činiti ništa što bi moglo navesti na pomisao da se sramiš toga što si Židov’... Otada ga se neprestano nastojim pridržavati, premda je, kad se uzme u obzir ponašanje izraelskih vlasti, napetost koja je s time povezana katkad nepodnošljiva...”
Tony Judt, prema Hobsbawmu prilično kritičan povjesničar, ponudio je precizan opis šarma Hobsbawmova teksta, ustvrdivši da je njegova slava potpuno opravdana jer, “ne samo da zna više od ostalih, nego i piše bolje od njih”.
Znanost i uvjerenja
Sam Hobsbawm je svojedobno u uvodu knjige “Nacije i nacionalizmi” napisao kako pišući tu raspravu nije morao ostaviti svoja nepovjesničarska uvjerenja sa sobom. Nema sumnje da su njegova uvjerenja odredila i inspirirala interese ali, što pokazuje i ova knjiga, teško da je ikad imao problem s razlučivanjem ta dva područja.
Znanost i potreba da se razjasni svijet uvijek su se nalazili na prvom mjestu. Postoje ljudi koji su važni svjedoci vremena, koji su vodili zanimljiv život, bili važni, poznavali važne ljude i prisustvovali ključnim epizodama povijesti. Postoje i oni superiornog stila, iznimne inteligencije i erudicije koji su u stanju vjerno prenijeti važnost tih iskustva. Hobsbawm je, vrlo jednostavno, spoj oba tipa.
|
‘Pripadam začelju prve generacije komunista’
Zašto je tako dugo ostao u Partiji - pitanje je koje se najčešće postavlja engleskom povjesničaru. O strasti svojih uvjerenja Hobsbawm piše bez uvijanja, premda je jasno da se i u njemu nešto prelo-milo nakon 1956. Bio je itekako svjestan zabluda, krivih poteza, zločina te čak na zadnjim stranicama piše kako bi mogao, ne bez žaljenja, priznati čak i “kako Lenjinova Kominterna baš i nije bila dobra ideja”. Ali, formalno i suštinski ostao je vjeran idealima i uvjerenjima. “Ušao sam u vrijeme kad biti komunist nije značilo tek borbu protiv fašizma nego svjetsku revoluciju. Još uvijek pripadam začelju prve generacije komunista, onima za koje je Oktobarska revolucija bila središnja referentna točka u političkom univerzumu.” |
Adriana Piteša
Broj preporuka: 1
